Što je Isus jeo? Stručnjakinja otkriva kakve su bile trpeze u biblijsko vrijeme

Što je Isus jeo? Pitanje je to koje si je postavilo sigurno mnogo čitatelja Novoga zavjeta jer su na njegovim stranicama često susretali opise Kristova blagovanja, kako s učenicima tako i s farizejima, carinicima i grešnicima. Međutim, evanđeoski tekstovi usmjereni su na Isusove poruke, a manje na ondašnje menije i novozavjetne trpeze. Ipak, da je moguće rekonstruirati ondašnje jelovnike i odgovoriti na postavljeno pitanje s početka teksta, dokaz je knjiga istoimena naziva "Što je Isus jeo?" dr. Slavice Dodig, koja je upravo izašla u nakladi Kršćanske sadašnjosti.

"Praćenjem Isusovih druženja uz trpezu, na većim ili manjim okupljanjima, jasno se može vidjeti da je poglavito bilo važno s kim je Isus blagovao i koje je važne misli i poruke odašiljao, ne samo svojim sustolnicima na određenoj gozbi nego i svima onima koji će poslije slijediti njegov nauk. U tom kontekstu, među važnim porukama svakako je Isusova izjava da čovjek ne živi 'samo o kruhu nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta'", veli dr. Slavica Dodig, dodajući kako doista nije jednostavno odgovoriti na pitanje što je Isus jeo jer o tome u Novom zavjetu gotovo da nema podataka. Stoga u prvome dijelu knjige ona donosi podatke o tome što se jelo i kako se blagovalo u prapovijesno vrijeme na prostoru na kojem su obitavali biblijski ljudi, iz čega se može iščitati što su jeli novozavjetni ljudi, pa tako i Isus.

Tako možemo doznati da dok je Josip kao tesar odlazio raditi na gradilišta, Marija je poput ostalih žena u vrtu uzgajala mahunarke, povrće, voće i neke začinske biljke od kojih je svakodnevno spravljala ručak i večeru. Novcem što ga je Josip priskrbio svojim tesarskim umijećem kupovali su ostale potrepštine. Okosnica prehrane u Isusovo vrijeme bila su jednostavna vegetarijanska jela, s povremenim dodatkom mesa, uglavnom u svečanijim prilikama.

Za pripremu svakodnevnih obroka upotrebljavali su žitarice (ječam, pir, pšenicu, proso, raž), mahunarke (slanutak, bob, leću, grah, grašak, rogač), plodove stabala (masline), povrće (luk, češnjak, ljutiku, poriluk, gorko bilje/zelje, zelenu salatu, kupus, krastavce), voće (grožđe, nar, datulje, smokve, dinje, jabuke, marelice, dud, glog, bobičasto voće, divlji limun – preteča limuna), koštuničavo (orašasto) voće (badem, orah, pinjoli, pistacije), začinske biljke (listići metvice, gorušice, lovora, kumina, šafrana, rute, anisa, kopra, peršina, korijandra, kadulje, majčine dušice, kapara) te začine (sjemenke kima, korijandra i sezama, papar, cimet, senf).

Način pripreme nije se temeljio samo na židovskoj tradiciji nego i na znatnom utjecaju grčke i rimske kulture. Neke začine pribavljali su od trgovaca koji su ih dopremali iz udaljenih zemalja. Stanovnici Galileje i Samarije na prostranim su poljima uzgajali žitarice, osobito ječam i pšenicu. Koliko su im bile važne te žitarice, pokazuju ljetne proslave ječma na blagdan sedmica Šavuot, odnosno jesenske proslave žetve pšenice na blagdan sjenica Sukot. Kad su u vrijeme žetve Isus i učenici prolazili poljima, trgali su klasje i jeli svježe zrnje. Proizvodi od ječma i pšenice činili su glavninu prehrane. Manje se upotrebljavalo proso, zob i raž. Prednost je žitarica što su hranjive i mogu se dugo čuvati.

POVEZANI ČLANCI:

Ječam i pšenica uglavnom su se upotrebljavali za spremanje kruha. Pečenje kruha bio je glavni posao u većini kućanstava. Pekli su ga u pećima napravljenim od gline. Arheolozi koji se bave eksperimentalnom arheologijom izradili su dvije vrste pećnica, tanur i tabun, poput onih koje su se koristile u drevnim vremenima. Kruh se jeo uz svaki obrok, s tim da su obični ljudi pripremali kruh od ječmenog brašna, a oni imućniji od pšeničnog. Ječmeni kruh bio je tvrd, zbijen, sladunjav, specifičnog mirisa.

Mahunarke su imale važno mjesto u prehrani. Uzgajale su ih gospodarice kuće u vrtovima. Najčešće su se upotrebljavali slanutak, bob i leća. Prednost mahunarki je to što su se mogle sušiti, skladištiti do sljedeće berbe, a potom koristiti prema potrebi, uz prethodno višesatno namakanje u vodi. Nakon namakanja kuhale su se uz dodatak drugih namirnica, npr. češnjaka, luka, vjerojatno i medvjeđeg luka, mahuna rogača, ali i drugih samoniklih ili uzgojenih biljaka, što je sve pridonijelo poboljšanju okusa juha i variva.

Mahunarke su se mljele kao žitarice i koristile za pržene kolače ili miješale sa pšeničnim ili ječmenim brašnom za spravljanje kruha. U Knjizi proroka Ezekiela zapisan je recept za pripremu kruha: "Uzmi (osušene i mljevene) pšenice, ječma, boba, leće, prosa i raži, stavi to u jednu posudu i pripravi od toga sebi kruh."

Gospodarice kuće u vrtu su uzgajale povrće. U sezoni dozrijevanja povrće su namakale u slanu vodu ili maslinovo ulje, koje je bilo sastavni dio svakodnevne prehrane. Od maslinova ulja i jaja pripremale su umak (majonezu). Luk, ljutiku i češnjak mogle su neko vrijeme čuvati na hladnome i tamnome mjestu. Svladale su metodu ukiseljavanja povrća, npr. luka, ljutike, krastavaca, maslina, te na taj način omogućile da se povrće jede i izvan sezone. Od gomoljastog bilja upotrebljavale su mrkvu, celer, pastrnjak i ciklu. Lisnato povrće, koje je tijekom prapovijesti raslo kao samoniklo bilje, žene su također uzgajale u vrtu, primjerice gorko zelje, radič, zelenu salatu (cikoriju, endiviju), poriluk, cvjetaču.

Svježe voće, poput grožđa, nara, datulja, smokava, dinja, jabuka, marelica, divljeg limuna i bobičastog voća, jelo se u sezoni dozrijevanja odnosno berbe. Razne vrste dinja u prvom su stoljeću bile osobito popularne. Jabuke su držali simbolom ženstvenosti. Divlji limun, po okusu sličan limunu, ali s mnogo jačim i gorčim okusom, u to je vrijeme bio prvi agrum u Izraelu. Domaćice su od biranih plodova voća, npr. nara, pripremale svježe sokove, a znale su sok voća kuhati da dobiju gust sirup. Biblija sokove katkad naziva "medom", koristeći istu hebrejsku riječ za sirup i med. Smokve, datulje, marelice i grožđe (grožđice) čuvali su se u sušenom obliku ili u medu.

Orašaste plodove, odnosno koštuničavo voće, kao što su bademi, orasi, pistacije i pinjoli, konzumirali su kao predjelo, kao dio večere ili kao slasticu. Katkad su mljevene orahe, lješnjake i bademe dodavali za zgušnjavanje umaka ili kao dodatak brašnu za pripremanje kruha i kolača. Često su se orašaste jezgre koštunica pržile i tako pržene, potom mljevene, dodavale jelima, što je jela činilo ukusnijima.

Vino i ocat nekim su jelima i umacima davali dodatan okus. Upotrebljavalo se standardno vino od grožđa i vino od ružinih latica, koje se spremalo fermentacijom mješavine svježih ružinih latica, vode uz dodatak kvasca (obično vina), meda i divljeg limuna. Octu, koji je jelima davao karakterističan trpki okus, dodavao se med.

Uzgajali su ovce, koze, goveda, a od peradi kokoši i guske. Ribu su jeli stanovnici koji su živjeli uz rijeke, jezera i more. Meso se u malim količinama dodavalo juhama i varivima, a nakon kuhanja otkoštalo bi se i vraćalo u juhu ili varivo. Domaćice su od mesa često pripremale temeljac. Propisi su određivali koje su se životinje smjele blagovati, a koje nisu. Domaćice su u svečanim prilikama pripremale jela od peradi, kuhane ili na žaru. Obični ljudi jeli su golubove i grlice. Jaja su se kuhala i dodavala umacima (također majonezi) i salatama.

>> FOTO Brojni vjernici posjetili svetišta diljem zemlje za Veliku Gospu, a nitko nije niti ostao gladan. Jedan grad ove godine bez janjetine i odojka

Većinu ribe koju su jeli stanovnici Izraela ulovili su ribari u Galilejskom jezeru. Jeli su je svježu, pečenu na žaru, a često su prije pečenja male ribe ili riblje odreske umatali u listove vinove loze ili smokve. Običavali su ribe čuvati osušene ili usoljene. Cijele male ribe bile su pogodne za spremanje u octu. Prethodno osušena riba namakala se u vodi da se ukloni višak soli i da riba omekša, potom se kuhala u juhama ili varivima. U vrijeme Rimskog Carstva osobito popularno jelo od ribe bilo je gurum, koji se pripremao tako što se sušena riba nekoliko mjeseci držala u vodi na suncu, pri čemu je fermentirala. Od fermentirane ribe radio se aromatični riblji umak, garum.

Obitelji su imale tri obroka, doručak, ručak i večeru. Za doručak i ručak, koji su bili skromniji, jeli su se ostatci od prethodne večere. Uz nezaobilazan kruh posluživali su se mlijeko i sir ili masline, ukiseljeno povrće i šaka grožđica. Poslije doručka odlazilo se u polje ili vrt, djeca u školu. Oni koji su radili u polju, ondje su i objedovali, masline, kruh umočen u maslinovo ulje ili ocat, ili kruh s češnjakom, lukom ili crnim rotkvicama, voće, a žeđ su utaživali vodom i vinom. U vrijeme žetve imali su priliku obogatiti ručak prženim zrnjem žitarica. Sv. Josip je, odlazeći na radilišta na kojima je radio kao tesar i podučavao Isusa, sa sobom vjerojatno nosio uobičajeni ručak. Prema nekim autorima, Josip je odlazio u grad Seforis koji je od Nazareta bio udaljen oko šest kilometara i koji je u prvom stoljeću imao oko 45.000 stanovnika i bio je mjesto intenzivne gradnje javnih zgrada i velebnih kuća. Kad bi se vratili, Marija ih je dočekivala s obilnijom večerom.

Večera je bila glavni obrok, a u siromašnim obiteljima možda i jedini. Bilo je uobičajeno da se za večeru okuplja cijela zajednica: članovi porodice u krvnom i bračnom srodstvu, sluge, robovi, stranci prolaznici i gosti. Žene su za večeru posluživale juhu ili varivo od povrća i mahunarki. Obično su jela bila poslužena u zajedničkom loncu u koji je svatko umakao svoj komad kruha. Nakon večere moglo se piti vino, voda ili mlijeko. U zdjelicama ili vrčevima posluživalo se maslinovo ulje ili ocat. U vrčevima sa širokim otvorima bila je voda ili mlijeko, a vrčevima/peharima s uskim savijenim završetkom nalazilo se vino. Raspored sjedenja na večeri većinom je bio određen društvenim položajem gostiju. Središnji dio stola bio je vjerojatno namijenjen uvaženijim gostima. Zajedničkim objedima Židovi nisu samo zadovoljavali potrebu za hranom nego im je bilo važno međusobno druženje i razgovori o aktualnim temama. Blagovanje s Isusom bilo je poseban događaj jer im je on, rabin (Rabunni) i učitelj, svojom riječju i primjerom donosio novi pogled na uobičajena stajališta o međuljudskim odnosima i s time tijesno povezanim spoznajama o Bogu i Božjem svijetu.

Prva gozba na koju je Isus bio pozvan bila je svadba u Kani Galilejskoj, kada je napravio i prvo čudo pretvorivši vodu u vino, kojega je uzmanjkalo. Nakon svadbe Isus je s majkom, braćom i učenicima otišao u Kafarnaum, gdje je učinio svoje drugo čudo kada se našao na zajedničkom blagovanju i druženju u Petrovoj i Andrijinoj kući. Evanđelisti su zabilježili objed tijekom kojeg je Isus dodirom izliječio Petrovu punicu od vrućice i to je bilo njegovo drugo čudo. Zatim je u kući carinika Levija Alfejeva, tj. Mateja, blagovao s neistomišljenicima, odnosno carinicima i grešnicima. Posljednju je večeru proveo s apostolima u Jeruzalemu, a nakon uskrsnuća učenici su ga u Emausu prepoznali po lomljenju kruha, odnosno po njihovu povratku u Jeruzalem od apostola je zatražio pečenu ribu za jelo.

Knjiga na kraju donosi i "Malu biblijsku kuharicu" u kojoj autorica, premda nema dostupnih recepata u Svetome pismu, kombinira recepte koji podsjećaju na one iz Isusovih vremena. Inače, dr. Slavica Dodig gotovo je cijeli radni vijek, kao specijalistica medicinske biokemije i laboratorijske medicine, bila šefica Odjela za kliničko-laboratorijsku dijagnostiku Dječje bolnice Srebrnjak u Zagrebu. Studirala je na Institutu za teološku kulturu laika Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Autorica je ili koautorica pet sveučilišnih udžbenika, nekoliko priručnika te više od 140 znanstvenih i stručnih radova, a s područja duhovne literature izdala je knjige "Biblijska imena", "Biblijske žene", "Biblijski muškarci" i "Djeca i mladi u Bibliji".