Oporba u vladinoj komisiji

Jedan haenesovac, dva istaknuta esdepeovca i šef IDS-a od utorka su i formalni članovi Vladine radne grupe za javno-privatno partnerstvo. Riječ je, jasno, o varaždinskom županu Čačiću, koprivničkom gradonačelniku Mršiću i gradonačelniku Rijeke Obersnelu, te istarskom županu Jakovčiću. Na čelu te radne grupe je HDZ-ov potpredsjednik Vlade D. Polančec. Ako je točno da HDZ privlačenjem brojnih potencijalnih koalicijskih partnera Hrvatsku opet vraća u neku vrstu neformalnog jednostranačja, osnivanje ove radne grupe moglo bi se shvatiti kao pokazna vježba kako do toga doći.

Više bi se argumenata, upravo na tom primjeru, moglo međutim izvesti u prilog obrnute teze. Kao što netko možda smatra da je riječ o koraku unatrag, svakako se može reći i da je to korak naprijed, u smjeru nadilaženja isforsiranih političkih podjela kad je posrijedi prosperitetnija budućnost Hrvatske. Čačić, Mršić, Obersnel kao da se s radošću prihvaćaju toga posla i ne smeta im što je projekt pod HDZ-ovom kapom. Važno je da projekt ide.

Onako kako je predstavljen javnosti, model javno-privatnog partnerstva omogućio bi da Hrvatska u iduće dvije-tri godine nastavi tamo gdje ju je rat zaustavio početkom 90-ih. Od početka tranzicije nije bilo novca ni političke volje za ulaganje u društveni standard, nego su prednost imali privatni džepovi. Sada bismo se vratili gradnji škola, vrtića, sportskih dvorana, bolnica, studentskih domova, fakulteta i domova za starije, dakle, svega onog za što plaćamo poreze i državu, a za što privatni sektor u pravilu nije zainteresiran. No država bi svoj trošak raspodijelila na 25 godina, tijekom kojih bi plaćala najamninu, a privatni sektor bi gradio o svom trošku te naplaćivao održavanje.

Poslije 25 godina objekti bi prešli u vlasništvo države. Ukratko, riječ je o modelu o kojem se kod nas malo zna, a Mađarska ga već rabi za gradnju studentskih domova sa 10.000 kreveta i dogradnju sveučilišta, u ukupnoj vrijednosti od milijardu eura. U Velikoj Britaniji su od 1992. na taj način investirane 52 milijarde eura. Ekonomisti tvrde da je takav model gradnje do 20 posto jeftiniji od klasičnog jer nema sprege s državnim investitorom u kojoj nestaju kune, a ni ugrađivanja slabijeg materijala. Investicijskim fondovima otvara se mogućnost sigurnog, dugoročnog plasmana novca, poduzetnički sektor dobiva posao... Sve u svemu, reklo bi se, kako se toga nismo sjetili prije i zašto se s tim modelom toliko dugo čekalo?

Pojedini Sanaderovi uzvanici s velikog sastanka župana i gradonačelnika od prošlog petka doista bi mogli postaviti isto pitanje jer njihovi su projekti javno-privatnog partnerstva već pred gradnjom. Još u rujnu 2004. godine jedan je SDP-ov gradonačelnik predstavio taj model nadležnom Vladinu resoru, ali se projekt u Vladi kuhao, eto, sve do ožujka 2006.

Navodno je Sanader najprije morao slomiti otpor pojedinih svojih suradnika. Opozicijskim županima i gradonačelnicima, koji već imaju gotove projekte javno-privatnog partnerstva, ta je Vladina sporost mogla biti povodom za diskreditaciju vladajućih i knjiženje političkih bodova na vlastitoj strani. Ali nisu htjeli igrati na tu kartu iako ih u tome sigurno nisu spriječili nekakvi nježni osjećaji za HDZ. Vjerojatnije je da su od javne svađe odustali iz čiste računice. Svađa bi ugrozila projekte. Projekti su od općeg intresa.

 Ugrožavanjem projekata od općeg interesa, i sami bi ispali kao nesposobni političari. Društvo opozicijskih političara s početka ovog članka očito ima jasan stav o tomu čemu se treba suprotstavljati, a u čemu surađivati s vlašću. No ne bi se moglo reći da je to slučaj i s njihovim strankama.