Oprost za nogodomoljube

Zanimljivo kako država uvijek pronađe način da utjera dug od običnog čovjeka, dok otpor velikih ne uspijeva slomiti. U slučaju malog Hrvata državna će tvrtka promptno reagirati i ovrhom mu s računa uzeti što joj duguje za struju. Ne tako davno javnost se zgražala nad pričom o jednoj baki koja je zbog duga za struju završila, ni manje ni više, nego  u zatvoru. Malome će Hrvatu skupo plaćeni odvjetnički ured, koji se proslavio u doba tajkunske privatizacije, bez razmišljanja poslati zahtjev da hitno plati zaostalu TV pretplatu i, naravno, pripadajuće kaznene kamate. Mali će Hrvat ostati bez kuće, obrta i zemlje ako ne može otplaćivati kredite, pa čak i one koje je za stimuliranje poduzetništva osmislila država. Za maloga Hrvata nema oprosta kad duguje državi. S velikim je Hrvatima druga priča.

Njihovi se porezni dugovi broje u stotinama milijuna kuna, a to se ne može skinuti običnom ovrhom. Poznate menadžere ne možeš, kao baku iz priče o struji, staviti u zatvor. Oni državi postaju partneri s kojima se dogovara model otplate duga. Na dogovore s državnim dužnosnicima dolaze u blistavim automobilima i odijelima iz najnovije linije svjetskih kreatora. Već govorom tijela šalju poruku samouvjerenosti i nevinosti, a kad progovore, ozbiljno ili slatkorječivo, već prema potrebi, objašnjavaju da su za ovu državu zaslužni tek mrvicu manje od branitelja koji su izlagali život u nekom blatnom rovu.

Sudeći prema modelu koji je prošlog tjedna, na dan početka Svjetskog nogometnog prvenstva, ozakonjen u Saboru, kako bi se perjanice domaćeg nogometa, Dinamo, Hajduk, Osijek i Rijeka, spasile dužničkog ropstva, država ima sluha za argumentaciju nogometnih menadžera. Pod krinkom prepuštanja njihovih dugova lokalnoj samoupravi, koja tako može ući u vlasničku strukturu velikih klubova, država im je zapravo oprostila dug od 750 milijuna kuna. To su, prema službenom izračunu, neplaćene porezne obveze koje su naši nogometni domoljubi uskratili državi koju toliko vole.

Istodobno, Hrvatska stranka umirovljenika, partner u državnoj vlasti, pokušava užicati 300 milijuna kuna na godišnjoj razini kako bi 1,1 milijun umirovljenika dobilo božićnicu od 100 do 500 kuna. Očekivati je da će taj zahtjev završiti u ropotarnici propalih ideja. Nedavno je županijskim bolnicama prijetila blokada zbog dugova za lijekove, ali država je ležerno prebacila problem na lokalnu samoupravu. Kriza je prevladana interventnim kreditima. Kako to da državi nije palo na pamet da i nogometni klubovi mogu komercijalnim kreditom u banci riješiti dug?

Nije valjda zato što se vole slikati u svečanim ložama, kao dio društvene elite? Principijelan ministar financija, premijer, potpredsjednik Vlade zadužen za gospodarstvo ili ministar sporta odbio bi doći u ijednu od tih loža sve dok nije uplaćena i zadnja kuna u državnu blagajnu.

Utakmicu mogu gledati i s tribina, s malim Hrvatima koji nemaju poreznih povlastica.
Država ima pravo biti milosrdna. No, koliko je to opravdano prema profesionalnom nogometu u kojemu caruje novac? Njihov dug nije nastao tako što su birajući hoće li isplatiti plaće radnicima ili uplatiti porez državi izabrali prvu opciju. Nastao je zbog najobičnije bahatosti ljudi koji sebe nazivaju uspješnim menadžerima i međusobno se natječu u duljini jahti. Oni domoljublje pokazuju stavljanjem ruke na srce dok svira himna jer im je valjda previše prozaično ljubav prema domovini pokazivati novcem. Koja to država ne bi razumjela?