Tihomir Orešković doista brzo uči. Postaje talent i za hrvatsku politiku. No, pretjerano bi bilo očekivati da će sve njezine finese uspjeti svladati u samo nekoliko mjeseci bez obzira na savjetnike kojima se okružio. Mora još učiti ako ima političkih ambicija. A sve je jasnije da ih ima.
U brzini, osim dobrog snalaženja u sudarčićima s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović i sudarima s Tomislavom Karamarkom, tako su mu se potkrale i neke pogreške koje mu mogu politički štetiti. I dok je svakome objektivnome jasno da Orešković s pravom inzistira na svim kompetencijama koje idu s izborom za premijera – za što ima i razumijevanje javnosti – pogrešno je kada zbunjuje građane, dakle birače.
Premijera već gledam kao “klasičnog” Hrvata, bez obzira na to što je iz Kanade, jer mu se mili politika. Dok je, dakle, razumljivo da se naježio kada je, kao dobar menadžer, osjetio da mu je Karamarko pokušao u kabinet smjestiti svoje ljude – pa je refleksom biznismena koji je izložen neprijateljskom preuzimanju odlučio brzo sam napuniti kabinet svojim savjetnicima i ministrima – ponegdje je i pretjerao.
U tom ekipiranju posegnuo je i za ljudima koji nisu svjetonazorski bliski ni njemu, a kamoli HDZ-u. Još važnije, trebao bi proučiti kako se neki njegovi potezi odražavaju na HDZ-ovu izbornu bazu. Konkretnije, kada se Orešković zainati i održi lekciju Karamarku, to nije presudno za hadezeovce, jer dosta je njih ionako ljutito na Karamarka što nije uspio ostvariti obećanu apsolutnu pobjedu. No, Orešković griješi kada u kontriranju Karamarku tu “lekciju” širi na HDZ-ovu bazu.
Kada Milijana Brkića, koji ima vrlo široku potporu u krugu HDZ-ovih birača, izloži poniženju odnosno kada ga namjerno ne primi na razgovor dva tjedna – onda to već zbunjuje ljude. To i prevladavajuće mišljenje HDZ-ove baze da se Orešković okružuje i ljevičarima, a u najmanju ruku ljudima koji nisu bliski HDZ-u – zbunjuje još više. Pa se u toj bazi već pitaju tko je, zapravo, Tim. Kako ima političkih ambicija, premijer mora znati i koja mu je biračka baza. S obzirom na to da je na hrvatsku političku scenu stupio kao osoba koju je doveo HDZ, logično bi bilo da se sada, barem jednom nogom, na tu bazu i oslanja. Razumjet ćemo što je jednu nogu odmaknuo, zbog ravnoteže, a i zbog toga što je bio izložen i nekim podvalama iz HDZ-a. Rezultat čega je i njegova emancipacija. Kao i traženje novog oslonca u Petrovu i dovođenjem svoga savjetničkog tima.
Zbunjuje što se čini da Orešković izjednačava Karamarka i HDZ, ne vidi sve finese. Bivši predsjednik države Ivo Josipović s vremenom je, premda su ga na vlast doveli SDP i Milanović, bio izložen podvalama i pritiscima u Milanovićevoj namjeri da mu potpuno skreše ovlasti. No, Josipović je pametno shvatio da je u tom Milanovićevu “raju” sve više nezadovoljnika koji su ga počeli sve otvorenije pohoditi. I Josipović je postao referentna točka za mnoge nezadovoljnike u SDP-u. A to što je na kraju, misleći da je siguran pobjednik, povukao pogrešne poteze, izvrijeđao SDP i zalupio mu vrata – dio je političke lekcije koju bi Orešković morao izbjeći.
Ali mogao bi iz toga naučiti što se događa kada se uvrijedi ne Milanovića i SDP, nego svoju svjetonazorsku biračku bazu, a može shvatiti i da je dobro barem jednom nogom i dalje oslanjati se na nju. U protivnom, Tim bi se mogao naći kako lebdi u prostoru, a da se oslonac na koji se mislio osloniti pokaže preslabim da bi mogao držati njegove političke ambicije.
Koje su, pa recimo to tako – kancelarske.
Ma covek je Gigant a s onima samo u rukavicama i na 3 metara udaljenosti ...