Nije to nikakva konjska glava u krevetu premijera. Karamarkovu poruku da “Orešković još uvijek ima podršku HDZ-a, a kad je ne bude imao, više neće biti premijer”, mnogi su pročitali kao laganu prijetnju, no, radi se o realnom opisu – stanja stvari. Jer, legitimitet aktualnog premijera ne proizlazi iz osobnog izbornog rezultata, ili podrške u nekoj izbornoj bazi, već prije svega iz povjerenja koje su mu “na lijepe oči” doslovce poklonili u stranci koju vodi upravo Tomislav Karamarko.
U takvom odnosu snaga, pozicija premijera nije usporediva s onom koju su uživali Zoran Milanović i Ivo Sanader, prije je na razini premijera koje je sebi u predsjedničkom sustavu birao Franjo Tuđman. Naravno, u toj (ne)jednadžbi ne treba zaboraviti ni Most, bez kojeg ni HDZ-ova podrška ne bi imala kritičnu masu. Tek u međuigri dvaju koalicijskih partnera koji svoj politički brak izbjegavaju zvati koalicijskim, treći, Tihomir Orešković, za sebe može izvući daleko više vlasti no što bi na papiru mogao imati.
Orešković očito ima potrebu dokazati da nije Karamarkova niti bilo čija druga lutka na koncu, pa ni medo na lancu. I to je sasvim ljudski i očekivano od profesionalca s takvim menadžerskim iskustvom. No, antagoniziranje onih koji mu jedini mogu dati legitimitet sasvim sigurno nije racionalna procjena. U političkom smislu, to je ljuljanje stolca na kojem stojiš dok ti je omča na vratu. Možda znaš da je konopac tanak, a ni luster ne može držati tvoju težinu, no jasno je da u presudnom trenutku nećeš biti u stanju održati ravnotežu.
U opoziciji i dijelu medija sladostrašće se bliži vrhuncu dok gledaju ljuljanje vladajuće koalicije. Neki pak procjenjuju da je Orešković ovime osnažio svoj položaj, no njegova pozicija nakon ovoga nije ništa čvršća, naprotiv. Morao bi znati da se preko noći ne može stvoriti nova izborna baza. On se kocka znajući da nikome u ovom trenu nije u interesu inatiti se prije no što je Vlada uopće dobila pravu priliku pokazati što može ili ne može. Vlast je previše teško osvojena da bi je netko na samom početku riskirao na novim izborima. No, ispraznim dokazivanjem na stvarima koje njemu samom ne bi trebale biti od presudne važnosti, on unaprijed troši kredit koji će mu sigurno trebati kad bude htio provoditi reforme u gospodarstvu, oko kojih očito u vladajućim strankama neće biti punog konsenzusa.
Ako Orešković ne vjeruje Karamarku, ne uvažava njegovo mišljenje, izbjegava ga ili ga pak uopće i ne traži u onom jedinom području u kojem Karamarko zna pedeset puta više od njega i Bože Petrova zajedno – u pitanjima državne sigurnosti i obavještajnih službi – što će biti sutra kad se budu tražili politički osjetljive odluke u gospodarstvu, koje se tiču milijuna ljudi, onih od kojih će se danas-sutra ponovno na izborima tražiti glas? Orešković će vrlo brzo trebati podršku HDZ-a za mnoge stvari koje bi njemu osobno trebale biti mnogo važnije od ovog slučaja. A tad neće moći biti apsolutno siguran da će je dobiti. U tom smislu, na ovakav način odabrati Daniela Markića, tko god ili što god on bio – duboko je pogrešno i prije ili kasnije doći će na naplatu.
Koji je od tih kandidata stvarno bolji mi sa strane možemo samo nagađati, no, riječ čelnika ključne koalicijske stranke, iza koje stoji najveći broj glasova hrvatskih birača, u interesu Vlade koja mora funkcionirati još četiri godine – jednostavno ne smije biti zaobiđena kao da ne postoji. A ako misle da je Karamarka zapravo nužno onemogućiti, dugoročno na ovaj način ne mogu uspjeti.
Kad je Karamarko za ministra predložio Milijana Brkića, Orešković je sazvao sve braniteljske udruge, gotovo raspisao javni natječaj, samo da ne bi morao prihvatiti Karamarkov izbor. No, kad je trebalo izabrati novog čelnika SOA-e, on posve samostalno (barem prividno) donosi diskrecijsku odluku. Znajući da se predsjednica neće suprotstavljati. No, ni njeno pranje ruku od te njene ustavne dužnosti neće biti dobro dočekano u stranci čiju podršku će i ona još itekako trebati.
Ako nam je Karamarko nešto u ovom trenutku svima dužan, to je svakako strpljenje, jer Orešković je prije svega njegov izbor – i njegov križ. Istovremeno, mora pojačati pritisak prema njemu da konačno postane djelotvoran, jer Hrvatska više nema vremena za čekanje dok se tjednima pregovara oko svakog pojedinog dužnosnika. Premijer se konačno mora pozabaviti onim zbog čega su ga i doveli. Neka pokaže što zna. A kad to i dokaže, onda tek može reći da ima legitimitet sebi uzeti za pravo vladati kao da je baš on pobjednik na izborima. U suprotnom, slijedi neizbježan krah i riskantni pokušaj preslagivanja parlamentarne većine.•
Hrstiću bravo na komentaru.točno u sridu.