Perspektiva uvođenja eura u Hrvatskoj

Općenito proces uvođenja eura može započeti tek nakon ulaska u EU. To je relativno dugotrajan proces kojeg je recentna globalna financijska kriza i fiskalna kriza u pojedinih članica eurozone učinila kompleksnim u smislu gospodarskih kriterija kojima zemlja treba udovoljavati, a kako bi demonstrirala spremnost za uvođenje eura. Gospodarski kriteriji konvergencije, poznatiji pod nazivom mastriški kriteriji, do aktualne krize bili su jedini kriteriji koje je trebalo "ispuniti" za uvođenje eura. Danas ispunjavanje "samo" mastriških kriterija više nije dovoljno, već se zahtjeva da zemlja ima konkurentno gospodarstvo, bez vidnih vanjskih i/ili unutrašnjih neravnoteža. Doduše, potonje navedeni zahtjevi još uvijek nisu formalno artikulirani.

No, očito je da se unazad tri do četiri godine niti jednoj novoj zemlji nije dopustio ulazak u ERM II (Tečajni mehanizam II), premda je postojao interes pojedinih članica EU (sudeći prema činjenici da je u tom vremenskom razdoblju Bugarska u dva navrata javno objavila namjeru za ulazak u ERM II). Razlog tome je pragmatičan, postalo je jasno da ukoliko se dopusti zemlji ulazak u ERM II i ona u njemu uspješno provede dvije godine, a što podrazumijeva "ispunjavanje" mastriških kriterija, zemlji se ne može onemogućiti uvođenje eura makar ona bila suštinski nespremna.

Stoga je već pred neko vrijeme zemlja trebala udovoljiti određenim nepisanim kriterijima, a kako bi pristupila u ERM II. U tom kontekstu, značajno je da su institucije EU u studenom 2011. dogovorile paket od desetak indikatora kojima će se pratiti ekonomske neravnoteže u zemljama članicama. Taj paket uključuje pokazatelje vanjskih neravnoteža (tekući račun platne bilance, neto međunarodne investicije, pokazatelje konkurentnosti) i pokazatelje unutrašnjih neravnoteža (zaduženje privatnog sektora, tržište nekretnina, zaposlenost i javni dug). Za pretpostaviti je da će ispunjavanje tih dodatnih kriterija biti pomno razmatrano pri odluci da li je neka zemlja spremna ući u ERM II i uvesti euro.

Perspektiva uvođenja eura u Hrvatskoj, a s obzirom na prethodno rečeno, nužno će ovisiti o spremnosti nositelja gospodarske politike da objektivno sagledaju uzroke slabosti hrvatskog gospodarstva i dinamici provođenja adekvatnih gospodarskih mjera s ciljem otklanjanja tih uzroka.  Slabosti hrvatskog gospodarstva poznate su široj javnosti i u tom pogledu postoji suglasje. Ukratko, one se očituju u strukturnoj nekonkurentnosti i s njom povezanom slabom performansom izvoznog sektora, relativno visokom inozemnom dugu, rastućim fiskalnim neravnotežama, te relativno visokoj nezaposlenosti. No, još uvijek nije izvjesno da postoji opći konsenzus oko adekvatnih gospodarskih mjera koje bi trebale ukloniti te uzroke. U tom smislu, pred nositeljima gospodarske politike je kompleksan zadatak.

Fiskalna konsolidacija i s njom usko povezano provođenje dugo odgađanih strukturnih reformi (primarno vezanih uz reformiranje državne uprave, politike socijalnih transfera i subvencija, javnih poduzeća, te radnog zakonodavstva), te vođenje vrlo konzervativne politike dohodaka kroz duže razdoblje (poput primjerice zamrzavanja plaća na deset godina), temeljne su makroekonomske mjere koje bi mogle pomoći povećanju konkurentnosti i potencijalnom rastu i zaposlenosti gospodarstva, te tako i neutralizaciji postojećih ranjivosti hrvatskog gospodarstva. To su mjere koje su potrebne za izlazak iz strukturne krize u kojem se nalazi hrvatsko gospodarstvo, te ih je zbog toga i potrebno provesti bez odgađanja. Njihov nusprodukt, ujedno će biti najbolja priprema za uvođenje eura u Hrvatskoj.

Također, kada je riječ o perspektivi uvođenja eura u Hrvatskoj, ali i bilo kojoj drugoj članici EU, bitno je imati na umu i spremnost same eurozone da primi nove članice. Aktualna kriza nepovoljno djeluje na spremnost otvaranja vrata novim članicama u doglednoj budućnosti. Stoga će okončanje krize u pojedinim zemljama eurozone, te dinamika normalizacije gospodarske situacije uvelike utjecati  na novi ciklus razmatranja prihvata novih članica u eurozonu.