Plenković ne orbanizira Hrvatsku, ali i ne urbanizira dovoljno politiku

U europskoj politici Viktor Orban postao je toliko poznat pojam, za većinu negativan, da se hrvatski zastupnici u Bruxellesu nisu mogli zabuniti kad su mu davali glas ne bi li ga spasili od političke osude zbog prekomjerne autoritarnosti kojom vlada Mađarskom. Njemu nisu pomogli, jer je Europski parlament izglasao osuđujuću rezoluciju i bez HDZ-ove pomoći, a nisu pomogli ni Hrvatskoj jer su je izložili sumnjama: slijedi li i ona Orbana? Što je moglo navesti – ili zavesti – hrvatske europarlamentarke da stanu u obranu jedne politike koja na nekim bitnim mjestima pravne države nema ništa sa sustavom vrijednosti na kome se odvija ujedinjenje Europe?

Činjenice nisu sporne: u Orbanovoj politici postoji nekoliko krupnih – i mnogo sitnih – odstupanja od europskih demokratskih standarda da i početnici mogu uočiti razlike, ako politički ne simpatiziraju mađarskoga premijera i njegovu borbu za ”čistu Mađarsku”. Zabavljeni domaćim brigama oko neposluha grlatoga veterana Darka Milinovića i borbenoga junoše Ivana Penave, u HDZ-u su zaboravili da bi trebali vlastitoj javnosti objasniti kako je Hrvatska uspjela ukloniti političke prepreke koje je dijele od Mađarske. Pojedinačna objašnjenja da Hrvatska nije htjela prejudicirati odluke europskih sudova u mađarskome slučaju ne vrijede za naše zastupnike ništa više nego za druge; Orbanovi glasači čine tipično kockarsku pogrešku da gube kad se vade.

Nije sramota biti u manjini

Neke je sudske sporove Mađarska već izgubila; dobije li, ili izgubi, tekuće sporove, ništa sudovi neće promijeniti u političkome meritumu po kome Orban vodi svoju zemlju – a htio bi i Europu – u drugome pravcu od onoga koji su trasirali njeni osnivači i koja je i danas službena platforma Unije. Europa je zajednica vrijednosti – demokracije, ljudskih i manjinskih prava, tolerancije, različitosti. A današnju mađarsku politiku Cecile Alduy sa Stanforda definira kao “integralni nacionalizam” ili kao “mješavinu populizma, protekcionizma i ksenofobije”. Čak da je definicija prestroga, je li na Hrvatskoj da bude jamac takvoj politici? Europi se ne može predbacivati da nije bila strpljiva s Orbanom; puštala ga je da svoja “stajališta domovine” razvije do kraja pa da ga opomene “žutim kartonom” da je skrenuo s europskoga puta. Dođe li ikada do toga da u Bruxellesu kažnjavaju Mađarsku “crvenim kartonom”, da je udalje od europskoga stola, možda i od blagajne, tad bi se moglo postavljati pitanje hrvatske solidarnosti; bio bi to drukčiji odnos države i države, kad interesi dominiraju nad uvjerenjima.

U ovoj fazi europsko-mađarskoga sukoba radi se (samo) o različitim vrijednostima: za Europu je pravna država alfa i omega njene demokratske kulture, za Orbanovu Mađarsku ona je samo alat kojim država dominira nad građanima; u europskoj verziji neovisno sudstvo je prvi uvjet ravnopravnosti ljudi, u Orbanovoj izvedbi sudstvo služi vlasti da lakše može vladati; slobodni mediji u europskim su zemljama neupitna vrijednost otvorenoga društva i pluralne politike, kod Mađara mediji su državne poluge pod kontrolom režima; demokratska kontrola u europskim državama počiva na temeljima slobodnoga djelovanja civilnoga društva, u Mađarskoj su vlasti isključile takve izvore političke slobode. Jesu li hrvatski zastupnici davali podršku takvoj verziji demokracije, po naputku ili po savjesti, nije presudno za politički dojam da su svrstali zemlju protiv europske većine. Nije sramota biti u manjini kad se to može objasniti; kad se manjina konstituira na budućnosti, a ne na prošlosti, zagledanoj u ratove s Turcima i pobunu protiv Sovjeta. Europa se neće ujediniti na novim “željeznim zavjesama” ni na zidinama ili predziđima kršćanstva. To što je Mađarska susjedna država obvezuje Hrvatsku da poštuje činjenicu da susjeda ne može birati i da, sa svoje strane, ne čini ništa da pomogne da susjedu crkne krava da bi mu prodavala svoje mlijeko, ili jogurt.

Ali države ne žmire kad im se susjed smiješi. Viktor Orban znao je šarmirati – u politici to ponekad znači i prevariti – i lukavoga Georgea Sorosa da mu u početku karijere kao perspektivnom liberalu dodijeli stipendiju za Oxford, da bi ga s Otvorenim sveučilištem, kao formirani antiliberal, izbacio nedavno iz Budimpešte. U političkoj semantici obrazovanje je opasno za sve diktatore, velike i male: svaki obrazovani čovjek budući je neprijatelj. Kad bi Plenkovićeva Vlada odlučila pružiti azil mađarskome Židovu (koga je nekad i Hrvatska proganjala) da preseli u Zagreb svoje prognano sveučilište, mogao bi imati okapanja koliko i s Istanbulskom konvencijom. HDZ-ovi glasovi Orbanu ne zbunjuju samo zbog toga što vladajuća hrvatska stranka na taj način htjela-ne htjela podržava “neokrunjenog kralja europske populističke desnice”; zabrinjava više što se time izjašnjava o stanju pravne države, sudstva i medija u vlastitoj državi. Ako u Mađarskoj nema problema, nema ih, znači, ni u Hrvatskoj.

Med i mlijeko, kamo god se čovjek okrene! Naš se premijer ovoga ljeta sreo s Orbanom, ali s malo medijske pompe, da bi i tako izrazio stanovitu distancu prema njegovoj politici, uoči odlaska Angeli Merkel, s kojom mađarski premijer nije u ljubavi. Ispada da je Orban imao veći utjecaj na hrvatsko izjašnjenje u Europskome parlamentu nego njemačka kancelarka kad se HDZ izdvojio i iz obitelji pučkih stranaka, zapucao u vlastitu mrežu i ublažio mađarski poraz. Za Orbana se zna da obožava nogomet i da na politiku prenosi nogometnu strategiju: važno mu je da protivnik ne pobijedi. Poslije poraza koji je doživio u susjedstvu Waterlooa, neprijeporni mađarski vladar otišao je tražiti utjehu u Moskvu, sasvim u svome stilu da od Putina posuđuje politiku, a od Europe dobiva novac. Takva je idila ugrožena, ali nije srušena. Iz Orbanova ugla napad na Europu i dalje je najbolja obrana Mađarske, a kritika liberalne demokracije najproduktivniji način zaštite mađarske nedemokracije.

Orban ne zna stati na loptu

Njegov otpor diktatima iz Bruxellesa imao bi veću prođu kod zemalja koje također osjećaju takav pritisak kad bi ga drukčije izražavao, s manje frustracija i s više vjere u Europu. Orbanov lik savršeno odgovara definiciji koju je za cinika dao Oscar Wilde: za sve zna cijenu, ni za što ne zna vrijednost. Ne zna stati na loptu. Poslije svega mađarski premijer demonstrira krajnju neosjetljivost kad kaže da njegova zemlja neće biti “kolodvor”, misli na imigrante, i kad je spreman na križarski rat protiv “miješanja civilizacija”, opet misli na doseljenike. Nije Mađarska ciljano odredište za nesretnike, od kojih se brani čeličnom zavjesom, kao što nije ni Hrvatska, koja se brani na razne načine, navodno i represijom, od čega se nije uvjerljivo obranila. Obje su zemlje uglavnom prolazne stanice za sirotinju. Humanist se od prve stavlja u kožu nesretnika; pragmatik nikad, on je pojeo jabuku na ulazu u politiku, da bi mogao osjećati tuđu nesreću.

Orban djeluje kao čovjek bez srca, što i nije nešto posebno novo u politici. Njemu se može dogoditi da ga zadesi prognoza Hannah Arendt: “Ukoliko demagogija ima više uspjeha, utoliko je vjerojatnije da će postati žrtva vlastitih izmišljotina.” Ako Orban ide u krivome pravcu, ne treba mu praviti društvo. A ako mu je smjer kretanja dobar, onda to treba jasno reći da se zna kamo Hrvatska ide. Neke tendencije unutar hrvatske politike i hrvatskoga društva upozoravaju da se poslije Vijeća mudraca nisu dogodile nikakve pozitivne promjene, i da se produljuju nezavršeni ratni sukobi, i ustaša i partizana, i Hrvata i Srba. I dalje se prekraja povijest, kao da je Hrvatska veliki šnajderaj za šivanje novih povijesnih kostima za stare likove iz ratne prošlosti. Ni Orban se ne usuđuje otvarati sve Pandorine kutije, da mu uz raniju etiketu antisemitizma, koju je vješto skinuo, ne prišiju i titulu revizionista, koja bi mu pristajala. Ratna je prošlost u Europi uglavnom završena, u Hrvatskoj se nastavlja redizajnima koji partizansku polovicu u skoro svakoj prilici pretvaraju u zločince, a ustaše u žrtve, i to nevine.

Kotrlja se ta “nova istina” kao da je hrvatski antifašizam samo komunistički zločin, a ustaštvo samo njegova žrtva. U istoj logici Domovinski se rat svodi na sukob Hrvata i Srba iako je on bio i nešto drugo i nešto više od toga. Ne može se Andreju Plenkoviću predbacivati da je koketirao s krajnjom desnicom; nije, međutim, radikalno raščistio s desničarskim (s)kretanjima, a “tvrda” desnica ga – možda i zbog takve popustljivosti – napada sve više i sve otvorenije da je skrenuo ulijevo i izdao HDZ-ovu povijesnu matricu. Hrvatska nema nikakva razloga slaviti ni komunizam, najviše zato što je gazio slobodu, ni ustaštvo, zato što je najgrublja negacija svake zdrave hrvatske ideje. Ne valja se “nova istina” samo u ilegali, ili na marginama, kotrlja se ona i po tepisima, službeno kad naši vrli govornici sami sebi skaču u usta, prilagođavajući svoje govore slušateljima. Nije to još orbanizacija Hrvatske, ali nije ni urbanizacije njene politike. Viktor Orban nije se doselio u Hrvatsku, možda bi Tomislav Karamarko potpisao s njime neku novu Pactu conventu da je zavladao Hrvatskom; toliko su bili politički bliski. Do daljnjega će Ivica Račan nositi titulu hrvatskoga političara koji je s Orbanom igrao nogomet; u toj fazi mađarski premijer nije bio problem Europe. A ni Mađarske.

Kad bi se neki svježi hrvatski patenti o stanju slobode primjenjivali na Viktora Orbana, kad bi demokracija u njegovu slučaju patila samo zato što nema konkurencije među jogurtima, mađarski premijer bio bi superdemokrat: Budimpešta je velegrad, sa svim zapadnim izlozima, koji svjedoče o njezinu gospodarskom prosperitetu, ali je Mađarska politički siromašna zemlja jer njen vladar vodi državnu politiku na krajnje totalitaran način. Sve je u rukama jedne stranke i jednoga vođe i to stvara nepodnošljivi autokratski ambijent. Zbog toga Orbanova permanentna pobuna protiv “europske birokracije” poprima dimenzije borbe protiv Europe. Hrvatskoj u tome kolu nije mjesto, koliko god i sama bila nezadovoljna što joj u Bruxellesu propisuju i ono što bi trebao propisivati sam Zagreb. Ali takva su pravila igre prihvatile i Mađarska i Hrvatska kad su ulazile u EU; to što prolazi “Uljanik” polazila su i francuska, španjolska i talijanska brodogradilišta: obitelj je solidarnost, ali i obveza. Može li Hrvatska biti remorker koji će izvlačiti Mađarsku iz gliba u koji se uglavnom sama uvukla? Nema tu snagu u Europi, a pitanje je bi li se u to trebala upuštati, čak i da je ima, jer bi mogla više štetiti sebi nego pomoći susjedu.

Ne može Hrvatska zaboravljati da ju je Mađarska pomagala u vrijeme borbe za državnu neovisnost, da ju je podržavala da se lakše kvalificira u EU. Imala je susjedna država u tome i svoje interese i razloge. To je prva strana medalje. Postoji i druga: Mađarska danas drži čeličnu ogradu na granici s Hrvatskom, što nije znak dobrosusjedstva; Mađarska zapostavlja nekadašnji biser hrvatskoga gospodarstva Inu, što ne može biti dobro primljeno Hrvatskoj; Mađarska prijeti vetom na hrvatsko članstvo u OECD-u, što bi bio casus belli u odnosima dviju država; Mađarska ignorira hrvatski uhidbeni nalog za izručenje Zsolta Hernadija, što već graniči s podcjenjivanjem. Znakovito je da je Viktor Orban bio u Moskvi na dan kad je hrvatsko-poljska inicijativa Tri mora u Bukureštu dobila europski placet (poslije američkoga) i nastavila mirniju plovidbu. Iskušenja još čekaju: jedno je kako će koristiti gospodarske potencijale, to je pozitivna crta; drugo je hoće li funkcionirati kao bedem prema agresivnom i lukavom Putinu (koji sve više inspirira europske populiste), to može biti od koristi, ako ne završi u konfrontaciji; treće je hoće li stvarati nove podjele, to bi bilo štetno, i četvrto, hoće li graditi novi ideološki blok, što bi bilo opasno.

Treba, dakle, skakati pa tek onda vikati pobjednički “hop”! Čini se, i to može ohrabrivati inicijatore, da će Tri mora odsad manje biti pod sumnjom da predstavljaju Trumpova trojanskoga konja u Europi. S Orbanom na povratku iz Moskve ili bez njega. Nije Mađarska ružno pače Europe; ima i drugih pačića koji se brčkaju u populističkoj močvari: jato “reakcionarne internacionale” u migrantskoj se krizi udaljava od Havelova političke plemenitosti da “život jednoga čovjeka vrijedi više od suvereniteta jedne države”. Današnjim suverenistima odnos prema državi ima istu vrijednost kao odnos nacionalista prema naciji: vole svoje, što se ne može osuđivati, ali ne vide druge, što je već teško za život u zajednici. Populisti i suverenisti lako se prepoznaju i još lakše dogovaraju: sa Salvinijem je Orban kao nokat i meso, Kaczyński mu je pružio prvu pomoć poslije bruxelleskog infarkta, s obećanjem poljskoga veta na svaku kaznu Mađarskoj, ako bi se Bruxelles usudio poduzeti taj korak.

Nezahvalnost ‘druge’ Europe

Potvrđuje se na djelu dijagnoza politologa Dominiquea Reyniea da “populizam ne treba većinu da bi spriječio funkcioniranje EU”. Princip veta nisu oni izmislili, ali njime vješto barataju, zlu ne trebalo. Populisti djeluju kao hakeri: ubacuju se u sistem, obično između elite i naroda, i dižu sebe na pijedestal jedine savjesti. Sve je dobro što služi toj svrsi. Poljska i Mađarska veoma su solidarne kad je u pitanju otpor “bruxelleskoj Europi”; iako su te dvije zemlje danas neusporedive sa siromašnim i zapuštenim zemljama kakve su izlazile iz komunizma, iako svoj gospodarski preporod uvelike duguju novcu iz europskih fondova, razočarane su što zaostaju i dalje za razvijenim dijelom Europe i više to pripisuju sebičnosti Bruxellesa nego svojim ograničenjima. Zapad pak misli da je davao previše i takvo sebično ponašanja doživljava kao nezahvalnost “druge Europe”.

Ako su složne u gledanju na europski Zapad, dvije pobunjeničke zemlje sasvim su nesložne u gledanju na Istok: Orban je s Putinom i tikve spreman saditi, dok Kaczyński ne bi s njime ni u crkvu išao. Mađar se hvali povijesnim otporom svojega naroda Sovjetima, ali ne svrstava ruskoga predsjednika među zloglasne sovjetske vođe. Poljak pak pamti kakve su ga sve zmije ujedale i plaši se i guštera, da ne izraste u novu zmiju. Rastu li u strahu i (pre)velike oči? Poljske državne vlasti s izrazitim nepovjerenjem gledaju na energetsko povezivanje Rusije i Njemačke bojeći se da se s ruskim plinom na tlo Europe ne probije i Putinov imperijalizam. Konačno su Poljaci dočekali priželjkivanu stratešku poziciju da imaju veliku državu, neovisnu i od Rusa i od Nijemaca, i počinju i sami patiti od vlastite veličine. Htjeli bi mjesto koje (još) nemaju. Zato su nemirni i nestrpljivi.

Optužbe ili uvjeti za dogovor

Ujedinjena Europa od početka funkcionira na osovini Francuske i (zapadne) Njemačke; nakon pada komunizma i raspada istočnoga bloka i nakon ujedinjenja dviju njemačkih država strateške su se činjenice na europskome kontinentu toliko promijenile da Europa sve teže podnosi stare i nove različitosti. Umjesto jedne, nastaju dvije Europe, “stara” i “nova”, stvorene na različitim iskustvima koliko i na gospodarskim razlikama. Mađarska najotvorenije i najoštrije izražava poziciju zemlje koja iz jedne dominacije ne želi prijeći pod drugu; njene bi se frustracije lakše razumjele kad bi se drukčije artikulirale, kad Viktor Orban ne bi razvijao paralelni sistem koji negira same temelje ujedinjene Europe. Još je Arthur Koestler tražio razumijevanje za takva ponašanja: “Biti Mađar, to je kolektivna neuroza!” Slavni pisac mislio je na kaznu koja je izrečena Mađarskoj na kraju Prvog svjetskog rata, kad su joj amputirane tri petine stanovništva i dvije petine teritorija.

Viktor Orban ne zaboravlja da je to učinjeno u Trianonu pa oštricu svoga nezadovoljstva današnjom Europom upire na francuskoga predsjednika: po njemu, Emmanuel Macron predvodi “drugi tabor” u europskoj politici, s kojim nema pogađanja o – Mađarskoj. Suverenost je na državama, nije u Bruxellesu! Ni Macron nije spreman na takva pogađanje, ali je otvoren za raspravu (i dogovor) o Europi i njenoj organizaciji; dosadašnjoj konstrukciji Francuz bi dodao tri nova stupa – čvrstu eurozonu, zajedničkog ministra financija i zajedničku vojsku. Dosadašnju dogmu o suverenosti država Macron bi rascijepio u dva povezana dijela, da dobije i europsku suverenost, da Europa ne bude samo ono što se (ne) mogu dogovoriti njene države. Državnici paze da ne iskopavaju olako ratne sjekire; francuski predsjednik neće s mađarskim premijerom tako lako ni tako brzo zapaliti lulu pomirenja. Nije spreman “ni za milimetar odstupiti pred nacionalistima i pred onima koji zagovaraju govor mržnje”.

Optužbe ili uvjeti za mogući dogovor? Ovisi najviše o tome što će trebati Orbanu da ostane na vlasti u svojoj zemlji; Macron je ionako u neprilikama sa svojim biračima da mu mađarski premijer ne može pomoći i kad bi htio. Liberalna Francuska ne podnosi Orbana. Starina Edgar Morin ima snage reći: “Gledajte Mađarsku, počinje podsjećati na Mađarsku iz epohe Horthyja. Polufašistička diktatura!” Prava “gazdarica Europe” Angela Merkel je (samo) prividno u drugome planu, zaokupljena domaćim brigama koje joj stvaraju neonacisti. Kad dođe vrijeme, njemačko-francuska osovina će morati proraditi, ili kapitulirati, i Orban bi se mogao naći u nebranom grožđu. Njemu će, svim saveznicima usprkos, biti teže dokazati da povreda ljudskih prava služi sigurnosti ljudi i država nego što će iz “drugoga tabora” braniti pravnu državu kao temeljnu europsku vrijednost i prednost Europe u svijetu.