Politika u virtualnom svijetu

Sisak je odavno predgrađe Zagreba. Onaj tko u njemu živi brzo i lako stiže do glavnog grada, ne osjećajući udaljenost od šezdesetak kilometara. Blizina velikog grada, kao što je Zagreb, i mir maloga, kakav je Sisak, čine se kao idealan okvir za život ljudima zasićenim gužve i velegradske jurnjave za karijerom, dokazivanjem i profitom.

No, zasad je to tako samo na prvi pogled. Sisak nije ugodno i lijepo predgrađe velikog i lijepog Zagreba. Siščani više od svega žele čist zrak koji će moći, bez straha od malignih bolesti, udisati punim plućima. Ne žele sa svakim udahom strepiti hoće li oboljeti od raka pluća i jesu li im djeca osuđena na odlazak prije nego što su kročila u svijet.

Ono što se svakome čovjeku čini kao životni temelj koji se podrazumijeva sam po sebi, Siščanima je pusta želja. I kad je sunčano, nad njima se nadvija nevidljivi crni oblak pun sumporova dioksida, sumporovodika i drugih otrovnih supstancija koje ispušta industrija koncentrirana na malomu prostoru. Plinovima koje pogoni ispuštaju u atmosferu teška ih industrija truje, a radnim mjestima koja im još daje, u kraju gdje su nova radna mjesta rijetkost, omogućava im kakav-takav život.

Kako pomiriti potrebu za preživljavanjem sa samim životom? To bi trebala odgovoriti politika. No, prošlog smo tjedna u Hrvatskom saboru bili svjedoci još jedne ispolitizirane rasprave u kojoj je glavno pitanje oko kojeg su se vrtjeli političari bilo koja je vlada više učinila na smanjivanju zagađenja u sisačkom kraju.

A to zapravo nije bitno. Ljudima koji žive u podneblju “bogatom” kancerogenim tvarima najmanje je potrebno prepucavanje političara oko zasluga. Pitanje je bi li s njihova motrišta itko zaslužio zasluge. Svaka je vlada nešto napravila, ali nijedna dovoljno.

Što oni koji s jezom odlaze k liječniku na sistematski pregled imaju od toga da HSS i SDP napadaju HDZ? Ili od toga da HDZ podsjeća kako je koalicijska vlada napravila manje od aktualne? Što Siščani imaju od toga da ih se političke stranke sjete tek u izbornoj godini? Baš ništa!

Ta saborska rasprava svedena na običan politički dribling, bez imalo dobre volje da se zajednički potraži rješenje, Siščanima je vjerojatno izgledala kao cinično salonsko nadmetanje poveće skupine dokonih ljudi. Njihova je stvarnost daleko od političkih salona. Najveći broj slučajeva leukemija i raka dojke zabilježen je u Sisku. Najviše muškaraca oboljelih od raka pluća i brohna živi u tom gradu.

Inina rafinerija, palionica opasnog otpada, kemijska tvornica Herbos u kojoj se proizvode pesticidi, insekticidi, fungicidi i herbicidi, Termoelektrana za koju se govori da noću spaljuje opasan otpad koji nije upisan u papire...

Sve se to sabilo u sisačkom kraju. Mali se ljudi s time ne mogu boriti sami. Treba im potpora države jer država je odgovorna za svekoliki, pa tako i ekološki i zdravstveni standard svojih ljudi. Palijativne mjere, koje od vremena do vremena povuku aktualne vlasti, mogu ugasiti plamen, ali ne i vatru.

Da su u prošlotjednoj raspravi o zagađenosti Siska političke stranke uložile malo napora da izađu iz vlastite uskogrudnosti i pokušaju osmisliti neki zajednički akcijski plan, politika bi pokazala da je u kriznim situacijama sposobna izaći iz virtualnog svijeta.

Pokazala bi da se zna približiti čovjeku, da zna biti suosjećajna i da joj ljudi nisu samo statistički podaci. No, takva je rasprava izostala. Političari se u Saboru lako zapale i još lakše smetnu s uma ono što je bitno. U sisačkoj priči bitni su samo ljudi, bitna su djeca, bitan je zrak i bitan je život.