Za braću Antu i Nediljka Nogala iz Slivnog kod Imotskog i njihovog ćaću Vladu znaju cijela Dalmacija i Hercegovina, a sada će za njih čuti i cijela Hrvatska, nakon što im je Hrvatska obrtnička komora odlučila dodijeliti svoje najviše priznanje, povelju “Zlatne ruke”. Nebrojene lopate, motike, potkove, brave, gradele, peke, zvona izašle su iz kovačije Nogalovih u kojoj i dalje kuju Ante (66) i Nediljko (60), a ćaća Vlado s 96 ljeta na pognutim plećima nadgleda ih i zadovoljno klima glavom. Do prije 10 godina i on bi vam popravio lopatu ili iskovao novu, ako ste trebali usluge kovača.
Nekada je bilo 16 kovača
– Priznanje “Zlatne ruke” uručit će nam predsjednik države. Svečanost je trebala biti proljetos u Zagrebu, ali je bila odgođena zbog korone i sad očekujemo poziv. Drago nam je, to je velika čast. Mislim da su uzeli u obzir tradiciju, koliko se dugo bavimo ovim obrtom, ali i urednost poslovanja, plaćanje poreza i svega ostalog – govori nam Ante Nogalo. A zlatne ruke Nogalovih već sedam generacija kuju! – Najstarija obrtnica koju imamo u obitelji stara je 120 godina. Dobio ju je pokojni pradid Križan. Evo, pogledajte – pruža nam Ante požutjele listove papira. Križan Nogalo dobio je duplikat obrtnice 1923., a original mu je izdan u Imotskom 1911. godine. Tu je obrtnica i pokojnog dida Filipa koji je majstorski ispit položio 1948. i Vladina iz 1975.
– Mi smo 1764. ovamo došli iz Širokog Brijega. Onda je turski zulum bio. Kada bi se netko ženio, prvu večer s mladom morao je beg spavati. I naš jedan Nogalo, Filip, kada je Turčin došao po njegovu sestru uzeo kuburu iz pojasa, ubio ga, pa skupa s bratom Stojanom prešao granicu, došao u Slivno i tu su otvorili kovačiju – otkriva nam obiteljsku povijest starina Vlado, koji nas je u radionici došao pozdraviti. Unatoč godinama, samo četiri ga dijele od stote, zdravlje i bistra glava dobro ga služe. Baš po tom Filipu, ili kako se u Imotskoj krajini izgovara, Pilip, a od milja Pile, zovu ih i “Pilići”, otkrivaju nam.
– Pamtim kada je u našem Slivnom bilo 16 kovača. Sada smo u cijeloj Dalmaciji mi, jedan kovač iz Potravlja i jedan doseljenik iz BiH u Trogiru. To je sve – govori Ante. Kovača je malo, a posla ima dosta. – Nitko od naših maslinara i vinogradara ne može bez nas i našeg alata. Ja sam svakog utorka na sajmu u Zadvarju, srijedom sam na pijaci u Imotskom, a subotom u Omišu. Dolaze ljudi sa svih strana, od Konavala do Sinja, i kupuju naš alat. U Zadvarju zastaju i stranci. Oni kupuju alat i kao suvenir. Oduševljeni su. Nijemci i Česi najviše. Sviđa im se što radimo na tradicionalan način, izvorno i kvalitetno – govore braća Nogalo. Motika, mašklin, srp koje iskuje kovač sto puta su bolji nego industrijski, tvrde. – Otiđite na Pelješac i donesite 100 različitih motika, a svi će vam reći: “Hoću Nogalovu!” Evo, i za vrijeme korone radili smo punom parom, slali smo čak u Poreč u Agrolagunu 20 komada motika. Nisu ih imali gdje kupiti i došli su kod nas – govori Ante. Cijena motike je od 50 do 200 kuna, ovisno o veličini. A sudeći po tome koliko posla imaju, još se dosta ljudi u Dalmaciji bavi poljoprivredom. Motike se prodaju, dakle, kopa se. – Na Hvaru opskrbljujemo nekoliko poljoapoteka, Sjeme u Splitu, Brač, Metković... Oni najviše uzimaju srpove jer uzgajaju lavandu i ljekovito bilje koje žanju. Ljudi prepoznaju kvalitetu i traže nas. Splitski Parkovi i nasadi koriste naš alat. Sav alat za kamenoklesare mi radimo i održavamo. Ni oni ne mogu bez nas. Špica, obijač, čekić, zubača – sve su to naše alatke. Potražnja je veća otkako je počelo ovo s koronom. Ljudi su se trgnuli, shvatili da nitko ne zna što će biti sutra. Svatko tko je mogao posadio je nešto – pričaju.
Nemaju šegrta koji bi nastavio posao
U zadnje vrijeme kriza se, tvrde, osjeti. Ljudi sve više alat popravljaju, a ne kupuju novi. Kovačija Nogalovih i to rado radi. Vlado nam pokazuje hrpu motika koje popravljene sutra treba vratiti vlasnicima u Imotski. Za novu crkvu Svete Obitelji u Solinu napravili su postolje na kojem će gorjeti živu vatra. – To je posuda u obliku naše starinske tave i u njoj će gorjeti vatra na oltaru u subotu, kada nadbiskup Marin Barišić bude posvećivao crkvu. Još joj moramo nogare napraviti. To je naš poklon. Kada je za blagoslov, rado smo se odazvali, ne pada nam na pamet to naplatiti. Neka nas Gospa blagoslovi sve skupa – poručuju braća Nogalo. Kovači su i u davnini i danas pomagali zajednici, dodaju. Ima li razlike u kovačkom poslu nekad i sad, pitamo. – Sjećam se pokojnog dida kada je radio. On za dva dana ne bi uspio iskovati dvije motike, a danas je to daleko više, i po 20. Tehnika je išla naprijed. Prije je brušenje alata i kaljenje išlo turpijom i limom, a danas imamo brusilice, bušilice i raznog novog alata. Razlika je i u vrsti radova. Recimo, u broju potkova. Prije je konj bio najvažnije prijevozno sredstvo. Nema više konja koje bismo potkivali, jedino još u sinjskom kraju. Potkove danas radimo najviše za suvenire – govore nam Ante i Nedo.
Posla ima puno i kovači Nogalo se ne žale. Država im ne pomaže, ali očekuju od Županije potporu od 14.000 kuna. Za sada su dobili samo papir, ali sjest će i novac, govore, a druge pomoći nije bilo. – Danas ti nisi samo kovač, nego i komercijalist i trgovački putnik – govori Ante. Žao im je što nema nasljednika u radionici. Mlađarija je otišla, nitko neće naslijediti Antu i Nedu i stogodišnja tradicija će se, nažalost, ugasiti. U Slivnom još ima djece, iako je stanovnika 10 puta manje nego prije rata. Međutim, teško da će itko nastaviti tradiciju Nogalovih, o čijem je kovačkom umijeću pjesnik Petar Gudelj napisao pjesmu “Umro je Matan Nogalo”. Voljeli bi kada bi nekoga podučavali. Rado bi uzeli šegrta. Pomoć bi im dobro došla, a bili bi sretni kada bi imali priliku nekome prenijeti svoje znanje i umijeće.
Imacki galentari..ja sam moga na veliiimu kova kalila ga mala nogalovaaa.