Godinu dana nakon što je izabran za predsjednika Francuske, François Hollande nema mnogo razloga za slavlje – posljednje su ankete pokazale da bi Sarkozy dobio nove izbore s čak 15% prednosti. Le Monde je stoga posvetio editorijal razlozima Hollandeove “užasne godine” nakon što je naslijedio Nicolasa Sarkozyja u Elizejskoj palači. Od otvorenih prepirki s Njemačkom, porasta nezaposlenosti, podjela unutar vlastite Socijalističke stranke do istupa prve dame, Hollande je postao uvjerljivo najnepopularniji predsjednik francuske Pete republike.
Slabi predsjednik
“Gospodin normalni”, kako su ga nazivali, opisan je kao “slabi predsjednik” na prosvjedima organiziranim na godišnjicu njegova mandata. Francuska je, naime, dosegnula rekordnih 3,2 milijuna nezaposlenih, a javni dug iznosi gotovo 94 posto BDP-a. Kritike stižu sa svih strana tvrdeći da Hollande nije opravdao obećanja i kako je u krizi trebao pokazati veću spremnost za konkretne mjere. Promjena odmah, što je bio njegov slogan u kampanji, tako je postao zahtjev razočaranih Francuza koji žele Hollandeovu smjenu.
Dok je Sarkozy popularnost izgubio zbog svoje osobnosti – ekstravagantan stil života i brak s Carlom Bruni kojima se, čini se, često više bavio nego predsjedničkim uredom – njegova politika nikad nije bila toliko kritizirana. S druge strane Hollande je sačuvao reputaciju skromnijeg, normalnog predsjednika, ali je njegovo vodstvo okarakterizirano kao amatersko, konfuzno i bez pravih inicijativa.
Jedan od glavnih razloga predsjednikove nepopularnosti otvorene su nesuglasice s Njemačkom. Iako se stavovi dviju država tradicionalno sukobljavaju u ekonomskim pitanjima, Hollandeovi prethodnici ipak su njegovali diplomatske odnose s njemačkim kancelarima. Tako je socijalist François Mitterrand bio prijatelj s Helmutom Kohlom, demokršćaninom, a čak ni Jacques Chirac nije imao veće nesuglasice s Gerhardom Schröderom. Hollande, čini se, i dalje primjenjuje metode iz doba kad je bio na čelu oporbe te pokušava jedne okrenuti protiv drugih videći u tome jedino rješenje za svoje ciljeve. Dokaz su tome dogovori sa Španjolskom i Italijom kao pokušaji kontriranja njemačkoj politici na prošlogodišnjem europskom summitu.
Le Pen raste
U trenutku kad se Francuska vidi kao potencijalna nasljednica grčke sudbine, ovakav pristup stvara sumnju prema Hollandeovoj ne samo vanjskoj politici nego i sposobnosti uspješnog vođenja države u krizi.Čak i francuski mediji, inače vrlo skloni predsjedniku, sada ispituju stvarne mogućnosti socijalista na čelu zemlje. Afere kao ona s Jéromeom Cahuzacom, ministrom proračuna, kada je otkriven njegov tajni švicarski račun nakon što se javno borio protiv poreznih prijevara, potresaju vladu i njen kredibilitet među Francuzima. Istodobno je astronomski porez od 75% na prihode veće od milijun eura doveo do masovnog iseljavanja bogatih Francuza.
Sam je pak objasnio svoju povijesnu nepopularnost vrlo visokom stopom nezaposlenosti te i dalje tvrdi da neće provoditi sarkozyjevsku politiku napada, već će u pet godina donijeti velike promjene na dugoročnom planu. Pitanje koje se nameće jest hoće li Hollande uspjeti napraviti tako snažan zaokret i osnažiti svoju poziciju ili će na izvanrednim izborima biti smijenjen. U strahu od tog, socijalisti upozoravaju javnost da desničarka Marine Le Pen samo prividno djeluje manje ekstremno nego u prijašnjim istupima. Ipak, koristeći se metodom samog Hollandea prije izbora, svađajući strane i kontrirajući svemu za što sadašnja vlada zalaže, dobiva na popularnosti. Prvi bi put, prema istraživanju televizijske kuće BFMTV, Le Pen dobila više glčasova – 23% naspram Hollandeovih poraznih 19%.
Možda situaciju najbolje zaokružuje Sarkozyjeva izjava: “Osjećam se dobro. A kada vidim one koje su me naslijedili, osjećam se još bolje”.
>> Francuski predsjednik prodaje vino da bi \'napunio\' proračun