Kad bismo proteklih 25 godina našeg pravosuđa opisali kao ljudski život, bila bi to tipična priča o djetinjstvu bez roditelja sa zločestim očuhom i maćehom, o odrastanju u ratnim okolnostima, zapuštenom i prepuštenom uglavnom samome sebi baš u formativnim godinama... S obzirom na to kako se politika odnosila prema jednome od stupova društva u razvijenim i stabilnim demokracijama, možda bi bilo bolje da se nisu ni toliko bavili njime, a kad se tome pridoda uvijek negativistički odnos medija, nije ni čudno da pozitivne promjene koje se posljednjih godina bilježe (smanjeni zaostaci i antikorupcijski smo prvaci Europe), uoči i nakon ulaska u Europsku uniju, ne mijenjaju percepciju pravosuđa u očima javnosti.
•••
Pravosuđe je u turbulentnim devedesetima, obilježeno sukobima na vrhu, prošlo kroz “sito i rešeto” specifične lustracije po kriterijima i potrebama onih koji su je provodili, a ne na način jednak za sve i radi svih nas. Moralno-politička podobnost samo je našla novu formu. Malo je koji dio vlasti trpio tako intenzivne i česte izmjene. Kadrovskoj devastaciji pravosuđa pridonijelo je i to što je ta profesija u svojim formativnim godinama bila loše plaćena, tako da su mnogi bježali iz sudstva i državnih odvjetništava u odvjetništvo (od 2000. godine udvostručen broj odvjetnika) i javno bilježništvo, a zamjenjivali su ih nestručni i neiskusni. I nakon što su plaće sudaca uvećane, politika ih je neprestano korigirala.
•••
I američki State Department iz godine u godinu u svojim izvješćima o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj ponavljao je stalno isto o utjecaju politike, neiskusnih kadrova, zastarjelih postupovnih odredbi i nedostatka ulaganja na gomilanje broja neriješenih predmeta, 2005. godine do 1,6 milijuna predmeta.
•••
Na pravdu se čeka i desetljećima, a neki je i ne dočekaju, a takvima je krivac uvijek onaj od koga je traže. Tako su nezadovoljnici svih vrsta jedva dočekali izvješće Europske komisije prema kojem je naše pravosuđe percipirano kao jedno od najneučinkovitijih u Europskoj uniji. Većina medija zadovoljila se tom senzacionalnom konstatacijom bez kritičkog preispitivanja i dubljeg istraživanja razloga zašto Hrvati vide pravosuđe tako loše te treba li krivnju tražiti i u politici, pa i odnosu medija prema pravosuđu. Pravosuđe je devedesetih bilo instrument politike, pa i njezin zaštitnik od medija, među ostalim i s enormnim odštetama. Uz to, u novinarstvu preteže lijeva orijentacija, a stanje u pravosuđu ionako je prilično teško braniti pred onima koji godinama čekaju na pravdu. I onda se to još garnira pokojom skandaloznom odlukom koja dođe kao šlag na tortu za poopćavanja o stanju u pravosuđu.
•••
Sve ono što su desni radili pravosuđu u devedesetima lijevi su poslije, kad god im je trebalo, koristili da bi zapostavili i/ili se obrušili na pravosuđe. Tomu smo svjedočili i proteklih godina kad god je pravosuđe donosilo odluke, koliko god argumentirane i stručne bile, koje nisu bile u skladu s očekivanjima Zorana Milanovića i njegova tima. Kome god se pravosuđe zamjerilo, jedva bi dočekali da mogu u nedostatku suštinskih prigovora podsjetiti kako se nekoć kadroviralo.
•••
Naravno, napadi dolaze i zdesna. Urednik Glasa Koncila početkom godine, tražeći odgovor na pitanje zašto naše pravosuđe nije neovisno, iskoristio je pogrešno interpretirano izvješće Europske komisije te ga potkrijepio tvrdnjom kako je Europski sud za ljudska prava “puno puta presudio suprotno od nekih hrvatskih sudaca i da je potvrdio da u brojnim slučajevima prava hrvatskih građana nisu bila poštovana”.
Naravno, ako je dvadesetak slučajeva godišnje puno u kontekstu 600.000-700.000 predmeta, koliko ih svake godine rješavaju naši suci, te ako se po izdvojenim primjerima može suditi o cijelom sustavu, te ako se izbjegava krivnju za duga suđenja tražiti prije svega u politici koja se godinama nije ili nije dovoljno fokusirala na taj problem. Da nije bilo Europske unije, tko zna kamo bi nas sve to dovelo. U svakom slučaju, od prigodničarskog politikantskog tamburanja stalno po istom nije gubitnik samo pravosuđe nego prije svega svi građani. Koliko i što ulažemo u pravosuđe, još je i dobro.