Definitivno je došlo vrijeme da Hrvatska izmijeni Ustav i izbor predsjednika države povjeri Saboru. Neposredni izbor šefa države, s obzirom na skromne ovlasti kojima raspolaže, više nema nikakva smisla. Bilo ga je jedino u prvom mandatu Stjepana Mesića i to kao tranzicijsko razdoblje iz predsjedničkog sustava u kojem je Franjo Tuđman vladao devedesetih u parlamentarni kakav de facto imamo danas.
Već drugi Mesićev mandat, a posebno mandat Ive Josipovića, te način na koji je Kolinda Grabar-Kitarović počela svoj, svjedoče da je neposredni izbor predsjednika vrlo skup igrokaz koji iscrpljuje birače (posljednja je kampanja ideološki raskolila zemlju), a rezultat mu je da u sustavu vlasti imamo osobu koja sama ne može donijeti nijednu odluku.
Naravno, uvijek stoji argument kako predsjednik izabran neposredno od naroda ima autoritet koji bi trebao nadilaziti njegove ovlasti. U Hrvatskoj se, međutim, takav nije kandidirao pa time ni izabrao. Nakon Tuđmana, koji je u svojim rukama imao svu vlast, jedinu pravu državničku odluku donio je Mesić kada je umirovio generale koji su počeli voditi pučističku politiku. A i to je bilo u njegovu prvom mandatu. Drugi mandat pamtit ćemo po petljanju u stvari pravosuđa i po blamaži. Tko je zaboravio, Mesić je svog savjetnika za nacionalnu sigurnost Sašu Perkovića poslao u Beč na pregovore s Vladimirom Zagorcem protiv kojeg se vodio kazneni postupak. Mesićev je savjetnik izigravajući istražitelja prekoračio predsjedničke ovlasti, a Zagorec je sve to snimio i objavio.
Josipović se u svom mandatu trudio biti zlatna sredina i pomiriti sve i svakog. Koliko to biračima znači, pokazali su na izborima kada su mu uskratili povjerenje za novi mandat.
Nova predsjednica, otkad je izabrana, svakodnevno je u medijima. Najvažnija pitanja koja se vrte uz novu šeficu države su hoće li stolovati na Pantovčaku ili u Visokoj ulici, kada će biti gošća na sjednici Vlade, zašto joj je na inauguraciji haljina bila iste boje kao i tepih i hoće li izbaciti Titovu bistu iz Ureda predsjednika.
Jedini konkretan posao koji je uskoro čeka je staviti ili uskratiti supotpis na imenovanje veleposlanika u desetak zemalja. Usporede li se ovlasti i utjecaj, onda suci Ustavnog suda imaju daleko više moći nego što je ima predsjednik države. Ustavni sud može srušiti svaki zakon koji donosi vladajuća većina, imaju utjecaj na referendume, njihova je zadnja u slučaju prigovora na izbore, a još su se postavili i iznad sudbene vlasti.
Ipak, ustavne suce ne bira narod, nego ih bira Sabor. Postavlja ih se dvotrećinskom većinom što znači da se oko njihova imena moraju dogovoriti vlast i oporba. Na isti način, dvotrećinskom većinom svih zastupnika mogao bi se birati i šef države. Italija se smatra zemljom u kojoj predsjednik ima protokolarnu ulogu, a bira se u parlamentu. No, stvarno može povući konkretnije poteze nego što ih može neposredno izabrani šef države u Hrvatskoj. Talijanski predsjednik može raspustiti parlament, imenuje premijere te može staviti veto na zakone koje smatra neustavnima. Veće ovlasti ima i mađarski predsjednik kojega se također bira u parlamentu. U našem sustavu predsjednika se pita za mišljenje tek kada su na dnevnom redu imenovanja šefova tajnih službi, načelnika Oružanih snaga te veleposlanika. Ali i tada predsjednik suodlučuje s premijerom. A te iste ovlasti mogao bi imati i kada bi ga se biralo u Saboru. Naravno, nije ni to jednostavno, o čemu govori primjer spomenute Italije. Napolitana koji uživa izniman ugled izabiralo se nakon čak šest krugova, dok je aktualni predsjednik Sergio Matarella izabran u četvrtom krugu.
Iskustva zemalja koje šefa države biraju u parlamentu pokazuju da ni to nije jednostavno. Sigurno ne bi bilo ni kod nas. Ali bilo bi jeftinije i koštalo bi manje živaca.
>> Kolinda shvaća da je predsjednica, da HDZ-u ne može vraćati dug i voditi njihovu kampanju
>> Kolinda Grabar-Kitarović na Pantovčaku primila Anne Brasseur
Tko ne voli Ivanku Tomu (odnosno njezine tekstove) neka mi udari plus!