Ivo Sanader polako gura prema kraju četvrtu godinu premijerskog mandata. I nije mu na prvi pogled ni tako loše. HDZ je na čelu svih ljestvica, a ni njegov politički rejting nije gori. Afere koje ga već mjesecima sustižu s novinskih naslovnica kao da ga ne dodiruju.
Za njegovo političko odijelo nijedna se mrlja nija trajno zalijepila. Čini se da nijedna sumnja u pogledu njegova političkog i osobnog poštenja nije uhvatila duboka korijena u javnosti. Ili nam je premijer toliko karizmatičan da se sve sumnje tope pred njegovim značajem ili je ljudima dosta te poluhisterične predizborne atmosfere, u kojoj se zaboravlja da će izbori za novi saziv parlamenta tek za deset mjeseci, pa su postali potpuno ravnodušni na svakodnevna politička prepucavanja. No, ako netko misli da je njemu lako, grdno se vara.
Teško je zamisliti da bi netko mogao imati usitnjeniju i raspršeniju parlamentarnu većinu, koja kod onih najmanjih podupirača njegove politike – neovisnih zastupnika – funkcionira isključivo na materijalnoj osnovi. Koliko plati, toliko dobije.
Račanova koalicija nije bila jednostavna. Veći dio zajedničke vlasti “složna koalicijska braća” su djelovala kao rogovi u vreći. Politički i interesno su bili toliko raznorodni da ih je i lagani ljetni maestral mogao rasklimati.
Ali, sa Sanaderovom se situacijom ipak ništa ne može mjeriti. HDZ je čak i potporu tzv. tehničkim izmjenama Izbornog zakona, koje su trebale urediti uobičajenu prijeizbornu raspodjelu proračunskog novca namijenjena izbornoj kampanji, morao platiti više od dva milijuna kuna nego što je bilo planirano.
I da apsurd bude veći, na kraju nije uspio izgurati ideju da se politički prebjezi – u aktualnom sazivu najpoznatiji su “glavaševci” – kazne tako što im troškovi kampanje neće biti financirani iz proračuna premda je to zakonsko pravo svih parlamentarnih stranaka.
Ne samo što je pritisnut malim partnerima morao odustati od svog malog osvetničkog pohoda na Glavaševu stranku, nego je HDZ na kraju pristao da se kampanja plaća apsolutno svima, pa i nezavisnim zastupnicima, koji danas sjede u Saboru. Naravno pod uvjetom da se kandidiraju za izbore.
Nije to HDZ-ov prvi ustupak tzv. neovisnima. Jedna od prvih kontroverznih oduka je bila udovoljenje njihovu zahtjevu da ih se financijski izjednači s parlamentarnim strankama, pa i oni za svoje terensko djelovanje godišnje dobivaju onoliko novca koliko stranka dobiva za jednoga zastupnika. Ove godine riječ je o 1,2 milijuna kuna po čovjeku.
Kao i kod stranaka, tako je i potrošnja proračunskog novca koji legne na račune neovisnih zastupnika podložna reviziji. No, kao i kod stranaka, pokazalo se da je sve to samo priča na papiru. Njihova su izvješća vrlo oskudna, neki su naveli samo ukupan trošak bez specifikacija na što im je novac otišao...
I što će pomisliti prosječan čovjek, nego da je to još samo jedan izvor ekstra zarade koja u džep neovisnih zastupnika teče iz njihova džepa. No, sve ima svoju cijenu, pa tako i potpora u Saboru. Sanader se muški nosi s nemogućom situacijom i drži se kao da iza njega u Saboru stoji planina.
Dok savezništvo sa srpskim zastupnicima ima smisla jer pridonosi normalizaciji poslijeratnog društva, a sa Hrvatskom strankom umirovljenika je za sva vremena skinut problem povrata duga, odnos s neovisnim zastupnicima čini se kao klopka koja vreba.
Kako tako, Sanader je sve to izgurao, pa će i ovih deset mjeseci što su preostali. Ali, ususret izborima, prosječan čovjek može budućemu premijeru – tko god bio – poželjeti samo: ne daj Bože nikome ovako. Jer sve političke hirove i ultimatume na kraju on plaća.