U vrijeme kad je premijer Zoran Milanović spočitnuo HDZ-ovu Davoru Stieru da ne može razumjeti Hrvatsku jer u njoj nije rođen, svoj prvi nastup u javnosti imao je Davor Lukšić, unuk čileanskog Hrvata Andronika Lukšića, koji također nije rođen u Hrvatskoj, nego, kao i Stier, u Južnoj Americi. Jedan od nasljednika velikog obiteljskog biznisa, Lukšić u Hrvatskoj živi tek godinu dana i oduševljen je zemljom svojih predaka, a hvali i podržava i Milanovićevu vladu.
Sa svakom novom vlašću u Hrvatsku kao da se vraća prozivanje neke druge skupine ljudi koji u njoj žive i počinje novi val čistki, s raznim stupnjem opasnosti za život, obitelj i karijere ljudi koji budu proglašeni nepodobnima, još od 1945. godine, preko 1948., 1971., 1991. U zemlji koja tako oskudijeva stanovništvom, idejama, kapitalom i poduzetništvom raditi takve prozivke i selekcije ostavlja pogubne posljedice. Neke druge zemlje, umjesto toga, na znanju, vezama u razvijenom svijetu i kapitalu pripadnika svoje dijaspore u međuvremenu grade velike uspjehe. Jedan od takvih primjera je i mnogoljudna Kina, koja stimulira povratak obrazovanih Kineza u domovinu, a mnoge kineske četvrti u SAD-u ostaju bez stanovništva. Ti iseljenici koji se vraćaju natrag preko oceana – dobili su nadimak “morske kornjače” – dobivaju financijsku pomoć, porezne olakšice, pomoć u smještaju... Molekularni biolog Shi Yigong odbio je 10-milijunsku pomoć za istraživanje na Princetonu i vratio se na jedno pekinško sveučilište. I neke druge tranzicijske zemlje, Poljska, Češka, Estonija, poticaj za rast na kojem im nekad razvijenija Hrvatska može samo zavidjeti, dobile su i od pripadnika svoje dijaspore.
U Pragu se i na ulici može vidjeti utjecaj Čeha koji su se vratili u domovinu kaže politolog dr. Anđelko Milardović te kritizira premijera:
– Riječ je o kulturnom rasizmu. Mi u Hrvatskoj dijasporu tretiramo samo kao veliku vreću novca i ništa više.
Tako, u Hrvatskoj, umjesto povratka, i dalje imamo trend iseljavanja, mnogi koji to mogu, ma kako bolno bilo, planiraju odlazak.
Blato u New Yorku
– Riječi premijera Milanovića koji proziva nekoga zbog mjesta rođenja nedopustive su. Osobno, to ne mogu podnijeti, na takav način i na toj razini – kaže dr. Rebeka Mesarić Žabčić, sociologinja koja se bavi migracijama i često boravi među hrvatskim emigrantima u prekomorskim zemljama. – Ti ljudi imaju ideja, mogućnosti, novca, još kad bi bilo dovoljno sluha za njih u domovini – kaže, pa nabacuje ideju:
– Neka se iseljenicima omogući da grade pelješki most, vjerujem da bi ga oni mogli i sagraditi.
Spominje i kako u Sidneyu u Australiji živi 6000 ljudi koji su se doselili iz Blata na Korčuli, još toliko ih je u New Yorku, stanovnici Lumbarde iseljavali su se, pak, u San Francisco.
– Ti su ljudi i dalje vezani za svoja rodna mjesta, obnavljaju ih i uređuju, brinu se za one koji su ostali – kaže.
Iseljenici tako godinama sanjaju o svojim selima u domovini. - Djed je često govorio o Hrvatskoj. Stvarno je smatrao da je to jedna od najljepših zemalja na svijetu. Bila mu je u srcu i volio je dolaziti ovamo, volio je maslinovo ulje i nosio ga je u Čile da bi na njemu kuhao. Tu se osjećao doma i želio je pomoći da zemlja bude uspješna, pozitivna priča. Jasno je vidio njezin potencijal - kaže za Globus Davor Lukšić o svom djedu Androniku, jedinom poznatom iseljeniku koji je uspio sudjelovati u privatizacijskom procesu u Hrvatskoj zahvaljujući prijateljstvu s predsjednikom Tuđmanom.
Tuđman je shvatio vrijednost općeg pomirenja i okupljanja svih u trenutku kad je zemlji prijetilo novo zarobljavanje pod srpskom čizmom, pa je pozvao na pomirenje sinove partizana i ustaša, pozivao je iseljenike da se vrate... Ali, u stvarnosti malo je bilo pravog pomirenja, malo se i iseljenika vratilo, mnogi nisu uspijevali ni u kupnji tvrtki ni u karijerama kad su pokušali svoje znanje staviti na raspolaganje državi koja se tek stvarala. Mnoge su grupe bile na crnoj listi, od pripadnika srpske nacionalnosti, bivših članova Partije, koji nisu preko noći promijenili ideologiju. Stipe Šuvar, nekadašnji partijski lider, slovio je tako za neprijatelja, iz Sabora je ispraćen neprijateljskim “ideš, Stipe”, pa je čak i usred Zagreba dobio batine. Neugodnosti su doživjeli i glumci Rade Šerbedžija i Mira Furlan. S druge strane, među onima koji se smatraju liberalima s godinama se u hrvatskim gradovima razvio animozitet prema Hercegovcima, a Hrvati u BiH doživljavani su ponajviše kao teret i kao oni koji svojim glasanjem u BiH pomažu da u Hrvatskoj ostane na vlasti HDZ.
>>Biskup Perić Josipoviću: Hrvati u BiH moraju imati svoj entitet
Ta stranka, pak, silno je i dugo se brinula za Hrvate u BiH, toliko da su oni danas tamo u položaju gotovo naroda bez zemlje, naroda drugog reda. Sad bi pak, valjda, među nepoželjne valjalo ubrojiti i one koji vuku podrijetlo od iseljeničkih obitelji iz zemalja Južne Amerike, gdje su se sklanjali ustaše i njihovi simpatizeri. Zapravo, takvo neprijateljstvo odbija od Hrvatske tisuće ljudi koji su odrastali i živjeli u pričama o domovini i koji bi, spajajući osjećaje s obrazovanjem i potencijalima, mogli puno napraviti ovdje, ne samo za sebe. Rebeka Mesarić Žabčić, zajedno s dr. Marinom Perić Kaselj, prikupila je pisma hrvatskih prekomorskih iseljenika koja svjedoče o nostalgiji.
- Idem natrag u domovinu koja mi ne ide s uma ni danju ni noću - pisao je davno iseljenik iz Australije kući, a i mnogi iseljenici i danas znaju puno više cijeniti život u domovini od onih koji žive ovdje i sve im je bolje preko granice.
Povratnici kao žicari
– Ako netko nije rođen u Hrvatskoj, ne znači da je ne poznaje, upravo je Davor Stier politolog koji se bavio vanjskom politikom i u Ministarstvu vanjskih poslova je osoba koja sigurno poznaje Hrvatsku – kaže dr. Hrvoje Špehar s Fakulteta političkih znanosti. Ističe i kako je u sporu između Milanovića i Stiera – u pitanju je bila granica Hrvatske i BiH i ratifikacija sporazuma Tuđman – Izetbegović – zapravo riječ o tome da se vanjska politika mora voditi strateški i ne podlijegati dnevnim interesima vlasti ili oporbe.
– HDZ-ova politika tu previše oscilira, zanemaruju se interesi Hrvatske i dovodi u pitanje rad upravo HDZ-ovih vlada – kaže Špehar, dodajući kako je šteta što je premijer uzvratio preoštro, ad personam. Kako bilo, Facebook se sada koristi i za organizaciju iseljavanja iz Hrvatske i snalaženje u svijetu, a ne za povratak iseljenika u domovinu. Povratnici kao da su uvijek malo sumnjivi, možda nisu uspjeli ili se dolaze okoristiti.
U Hrvatskoj se i velike znanstvene zvijezde, poput Miroslava Radmana, ako se i povremeno vraćaju, dočekuju kao žicari koji nisu uspjeli u svijetu pa se ovdje žele samo okoristiti. Možda je zaista s pozicije nekoga tko nikad nije odlazio teško i razumjeti kako se netko, ako je zaista uspio u svijetu, želi vratiti, ali kod iseljenika, pa i kod ljudi u Hercegovini, često je više riječ o osjećajima prema domovini nego o racionalnim razlozima, naročito dok se stvari u domovini ne urede tako da se osjete dobrodošlima.
Premijer, koji je rođen u Hrvatskoj, a ne voli Hrvatsku, radi sve smišljeno. Dobro zna koliko je dijaspora pomogla tokom Domovinskog rata, pa nas zato hoće zavaditi.