Sic transit gloria mundi! Tako bi prije 150-ak godina nastupali zastupnici u Hrvatskom saboru, uvjereni da na materinjem latinskom jeziku brane narodne interese. Bilo je to vrijeme kada se nastava hrvatskog jezika održavala ilegalno, a danas, 150-ak godina kasnije, opet hrvatski zastupnici u tom istom Saboru govore stranim jezicima braneći interese domaćih izdajnika, stranih bankara, ulagača, uvlakača.
Cinizam megasisaljke
Na tom beznačajnom metajeziku uvest će nas u EU s osmijehom i s vlastitom računicom kratkoročnog osobnog profita. I ljevica i desnica i ono malo po sredini, sve je to s jednakim ushitom utrčalo u euroofsajd a da ni sami ne znaju objasniti zašto su bili za to. Sic transit gloria mundi! Da, da, “tako prolazi (propada) slava svijeta”. U hrvatskoj priči to je još jedna budalaština koja će nas stajati i ono malo samopoštovanja koje je ostalo u nekim oglodanim tragovima socijalne smislenosti. Građani će sada na leđima, stvarno i formalno, imati dva aparata. Ipak, najljepši je u cijeloj toj priči cinizam kojim nas se tjera da ulazak u novu kapitalističku megasisaljku slavimo pjesmom. “Majmuni se uvijek vesele požaru prašume”, napisao je Krleža i u toj se rečenici može ogledati stanje našeg duha uoči ulaska u EU. Velika smo mi nacija jer samo takva može preživjeti toliko mnogo svojih povijesnih promašaja. Kad se malo bolje razmisli, imamo li u svojem kolektivnom sjećanju barem jednu ispravnu dugoročnu i stratešku odluku?! Mi najprije odlučimo, pa se razočaramo, pa se kajemo, pa razmišljamo. Taj slijed daje nam iznimnu poziciju neprekidnog kaskanja za poviješću u trokoraku pa ponekad sami sebe prestignemo za puni krug. Prvaci svijeta u bavljenju nebitnim, u raspravama o perifernom, u bavljenju drugorazrednom problematikom, u samozadovoljavanju kvaziideologijom. Mnogo ćemo se lakše mjesecima krviti oko glupave definicije braka, tog kupoprodajnog ugovora koji proizvodi pravne učinke, brinući se jesu li nam pederi ušli preduboko u... društvo. Dok će se istovremeno u saboru usvajati zakon o radu koji će omogućiti, u skladu s najboljim europskim stečevinama, da nas se još ropskije tretira, da nam se egzistencija svede na dobru volju i psihopatološku pozadinu nemilosrdnog kapitalista. Naši ministri i zastupnici, premijerove supruge šetat će u koloni s pederima, što je u politički zicer bez ikakva rizika, ali kad ulice zaposjednu kolone gladnih radnika, ti isti ministri zabunkerirat će se u svoje mračne urede i ni vrh nosa neće pomoliti da pruže podršku najugroženijima.
Dajte Thompsonu da pjeva
Neće ih biti ni briga što i u tim radničkim povorkama vjerojatno ima homoseksualaca. Svoju će progresivnost dokazivati onda kada je to samo naizgled društvena hrabrost, a zapravo je riječ o čistom dezerterstvu, bijegu od pravih problema. Zato je hrvatska nacionalna mitologija spoj patetično-gubitničkog kiča, garniranog s povijesnim kreaturama koje su ogledalo svih nas u određenom odsjeku vremena. Je li baš slučajno da nas je u EU najžešće gurala garnitura koja svoj koruptivni obraz upravo okajava u hrvatskim kazamatima ili ima u toj činjenici puno više od puke simbolike? Kako god, i prije no što smo ušli, zbog onemogućavanja bilo kakve kvalitetne rasprave za i protiv i pretvaranja integracije u imperativ, EU je postao mitska kategorija. U tom kontekstu jedina ispravna odluka pri slaganju programa proslave ulaska u Uniju jest da se omogući cjelovečernji nastup jednom jedinom umjetniku – Thompsonu. Svojim bi nastupom objedinio kvalitete ovog naroda, sve njegovo imaginarno junaštvo i neospornu kičericu, plagijatorsku sklonost preuzimanja tuđeg, sposobnost da mu povijesno bude važnije od socijalnog, da mu nacional-mitološko zabijanje mača bude ispred svakodnevne neishranjenosti i kopanja drvenim motkama po kontejnerima. Thompson je toliko simbolično hrvatski da je postao stvaran, da imponira, jer za razliku od, recimo Kekina, koji je obraz ogulio kartom za parkiranje, Thompson je navodno dobio pola milje nečega da ne pjeva. A to imponira. Uglavnom, pred nama je skori službeni ulazak u EU, ali i nešto kasniji, ali isto tako potpuno izvjestan, izlazak iz iste te EU. Bit će zanimljivo tada slušati naše političke ginjole kako nam i kojim jezikom objašnjavaju svu povijesnu važnost izlaska. Možda da to sve prekratimo pa da im Thompson vrati onih spornih pola milje samo da se, poput Islanda, predomisle u zadnji tren. I tako spase narod od još jedne povijesne blamaže.