Ovo će biti tekst s jednim od najdužih uvoda. Prvo ćemo, u uvodnom dijelu, objasniti zašto je i kako Kukuriku koalicija neodlučnošću uvela zemlju u najozbiljniju fiskalnu krizu do sada, a završno ipak moramo upozoriti kako nije tako crno kao što izgleda. Naime, ministar Slavko Linić u odnosu na jadno stanje javnih financija u državnoj kasi trenutačno drži impresivne iznose casha, a gomila svježe gotovine u sljedećih će 12 mjeseci dolaziti po raznim osnovama. Nažalost, iako je Linić osigurao gomile casha, ova vlada nema znanja i odlučnosti riješiti ključno knjigovodstveno pitanje – održivost strukturnog deficita. Kasica-prasica puna, knjige ne štimaju.
Krenimo, dakle, s tim epskim uvodom. Od Grčke.
Neki novi grčki scenarij
Na dan pisanja ovog teksta (četvrtak) Grčka je uspjela prekinuti svoj četverogodišnji progon s međunarodnog tržišta kapitala. Grci su stranim dugoročnim investitorima prodali obveznicu s 4,75-postotnim kuponom u iznosu od tri milijarde eura. U grčkoj knjizi narudžbi iskazan je interes za kupnju čak 20 milijardi eura obveznica. Zamjenik grčkog premijera Evangelos Venizelos ponosno je izjavio da se Grčka vratila na obvezničko tržište pod istim ili čak boljim uvjetima nego Irska i Portugal. Velika je to pobjeda za zemlju koja je primijenila doista dramatične mjere fiskalne prilagodbe kako bi iznijela teret najvećeg restrukturiranja duga u svjetskoj povijesti. Grčka je dokazala da je uz velike nerede i pravu socijalnu dramu moguće izbjeći izbacivanje iz eurozone te vratiti značajan dio povjerenja međunarodne financijske zajednice te nakon šest godina pada u 2014. očekuju mali rast od 0,6 posto.
Foto:Patrik Macek/PIXSELL
Na taj isti dan, ovaj četvrtak, hrvatska vlada održala je svoju redovnu sjednicu koja je po svom karakteru jako dobro odražavala duh sada već dvogodišnjeg nesnalaženja. Umjesto da jasno, brzo i odlučno adresiraju očiglednu potrebu dodatne fiskalne prilagodbe te na najbolji mogući način odgovore Europskoj komisiji, ministar financija otputovao je u Sjedinjene Države, a premijer je nešto pričao o tome kako će stisnuti Ministarstvo financija zbog dvojbene uloge sisačke porezne ispostave u korupcijskoj aferi županice Lovrić-Merzel. I uz to je još naglasio: “Stranka je stranka, o strankama na Vladi ne pričamo”. Pa se onda o tome lijepo napričao.
Ne bi to bilo ništa čudno da to nije isti onaj premijer, Zoran Milanović, koji je prije samo nekoliko tjedana izjavio prilikom donošenja još jednog u nizu kilavih vladinih rebalansa iz kojih je vidljiv nedostatak volje i znanja za istinske strukturne reforme, da neće dozvoliti Grčku u Hrvatskoj. Lijepo je zvučalo, ali je kratko trajalo. Ekipa iz Europske komisije zapravo je jasno poručila kako je ne zanima zabavljanje naroda parolaškom politikom tipa “nećemo grčki scenarij”, nego vrlo konkretne fiskalne promjene. Pa se sada eto dečki i cure u Vladi, koji su se dogovorili da neće Grčku u Hrvatskoj, opet muče da nešto iscijede nakon što se premijer u prethodnom rebalansiranju onako pomalo ponosno, ali ne baš mudro jogunio. I pri tome previdio ključnu činjenicu: Grci su u godinama krize do sada napravili jako puno na dizanju svoje internacionalne konkurentnosti i rezanju troškova, a Hrvatska malo, ništa bitno.
I u oporbi bježali od fiskusa
O tome da SDP i Kukuriku koalicija imaju ozbiljnih problema u svojem odnosu s fiskalnom politikom zapravo se moglo vidjeti još u doba dok su bili u oporbi. Postojale su vrlo jasne indicije da se njima s proračunskim zbrajanjem i oduzimanjem baš i neće dati baviti. Danas će se samo rijetki prisjetiti saborske i opće javne rasprave o jednom od izuzetno bitnih proračunskih proračuna tadašnjeg ministra financija Ivana Šukera kada su Milanović i prijatelji bili u debelom hladu oporbe te odlučili da im se – ne da raspravljati. Novinari su ostali šokirani činjenicom da se SDP predvođen Milanovićem zapravo odbio baviti složenim proračunskim pitanjima pod krinkom obrazloženja da je HDZ-ov prijedlog toliko loš da nemaju što na njemu raditi. A bilo je potpuno očigledno da se iza tog javnog trika zapravo sakrila duboka intelektualna lijenost. Nakon što su mediji napali Milanovića i prijatelje zbog tako arogantnog pristupa, više se ipak nisu usuđivali ne raditi baš ništa, tj. neispunjavati svoju društvenu funkciju kao oporba: u Saboru napadati i kritizirati loše proračunske prijedloge, a prihvaćati i podržavati dobre ili pak gurati svoje.
Kad se malo bolje razmisli, već je i Plan 21 otkrivao kako SDP i Kukuriku ne razmišljaju baš pragmatično o fiskalnim pitanjima nego više maštaju i propagiraju. Ukratko, svima nam je još i prije izbora trebalo biti jasno da se nećemo nagledati sofisticirane, suvremene i odlučne fiskalne politike jer smo svi skupa bili svjesni da aferama devastirani HDZ nema nikakve šanse. Za pobjedu na izborima Kukuriku koalicija uopće nije trebala održivi, dugoročni fiskalni program. I sad, kad se vide posljedice suštinske nezainteresiranosti za najbolju svjetsku praksu malih zemalja u fiskalnoj politici, svakom demoraliziranom analitičaru dođe da o najnovijem rebalansu Vlade kaže da sve to više nema smisla analizirati jer jednostavno – ne valja. Međutim, ako se sjetimo vlastite averzije prema SDP-u iz oporbe kojem se nije dalo zasukati rukave i dugo u noć lomiti niz proračunskih brojki kako bi sutra imao bilo što reći, ipak nećemo upasti u zamku tako visoke razine arogancije. Pa ćemo, eto, nešto reći i o toj najnovijoj nakupinici fiskalnih mjerica.
Gdje će ministar Vrdoljak naći novac nakon novog rezanja subvencija za dug brodogradnji Foto: Ivana Ivanović/PIXSELL
Prvo, već smo navikli da je kod Kukuriku koalicije kod ozbiljnih stvari kao što su proračunski zaokreti sve nejasno do zadnjeg trena, te da se na vrhuncu napetosti (zadnjih 5-10 dana do donošenja “odluke”) puštaju svakakvi probni baloni. A iz tih probnih balona još nije jasno ni govorimo li uopće o još jednom, sad već serijskom rebalansu proračuna ili će Vlada zaokret težak 1,4 milijardi kuna moći provesti isključivo kroz Vladine odluke. Čini se čak i teoretski mogućim da neće biti rebalansa, a možda je i ideja Vlade malo ubrzati proces izbjegavanjem klasičnog rebalansa jer se zapravo nalaze u cajtnotu. Do sada su neodlučnošću promašili previše rokova da osiguraju sigurnu i stabilnu fiskalnu 2014. godinu.
Drugo, prema informacijama koje su do sada ministri pustili u javnost, osnovni je dojam da je novi paket proračunskog usklađivanja pun već viđenog; koraka unatrag i nejasnih smjerova. Primjerice, nije li ideju oporezivanja drugog dohotka Kukuriku koalicija već raspravljala te ju je odbacila zbog oštrog protivljenja HNS-a koji je samo logično primijetio da će se raditi o nepotrebnom udaru na pojedina zanimanja? Koliko se puta uvodio porez (trošarina) telekomima? Hm, prvo je šest posto uvela Jadranka Kosor, pa je ukinut 2011., pa je nova vlada opet htjela vratiti taj harač na SMS-ove, pa je odustala... I evo ga opet. Kad ne znaš što bi (a trebao bi, recimo, radikalno restrukturirati kompletnu lokalnu upravu i teritorijalni ustroj te linearno rezati državne plaće dodatnih 10 posto), eto poreza telekomima.
Pa ćemo sada, naravno, opet slušati njihove žalopojke o tome kako sada nemaju za investiranje. Što se tiče shizofrenog hodanja u krug, možemo reći da su buduće više trošarine na gorivo također novi-stari, zapravo vječni potez. Trošarine na naftne derivate pouzdano pune proračun, a sada bi ih Vlada prigodno mogla povisiti taman prije početka turističke sezone. Treba pripomenuti da s jedne strane Vlada ne želi rezati, ali s druge strane nemilosrdno distribuira (socijalizira) trošak javnog upravljanja. Naime, potpuno je jasno da će nove, više trošarine telekomima i na gorivo predstavljati novi udar na financijski onemoćale građane koji ionako teško preživljavaju ranija poskupljenja plina, struje i vode.
Postoji i cijeli niz, kao što smo rekli, uobičajeno nejasnih balona koje je u javnost pustio ministar Linić. Dok je relativno jasno što znači daljnje rezanje investicija u autoceste (novi prorecesijki učinak), teško je protumačiti što će zapravo proračunu za 2015. i 2016. donijeti daljnje smanjenje subvencija u brodogradnji i poljoprivredi. Radi se o prakticiranju proračunske netranspretnosti. Naime, ako je poznato da ministru Vrdoljaku još iz prošle godine fali 170 milijuna kuna da zatvori obveze ugovorene u brodogradnji, kako će se one zatvoriti novim rezanjima u ovoj godini?! Što će biti s ionako devastiranim subvencijama u poljoprivredi? Radi li se o povelikoj akciji maskiranja rupa u 2014. da bi se plaćanja prebacila na siječanj-veljaču 2015. godine. Dugo je jasno da će uz ovakvu proračunsku politiku problemi eksplodirati u postizbornoj godini kada će Hrvatska, vrlo vjerojatno, morati pregovarati o reprogramu dugova ili će rasturiti štednju iz mirovinskih fondova. Teško je, naime, očekivati da će bilo tko novi na vlasti uspjeti u postizbornoj godini realizirati 3,4-4 milijarde kuna novih prihoda uvođenjem poreza na nekretnine i kamate.
Ne treba zaboraviti postaviti pitanje što će u ovoj godini zapravo biti sa zdravstvom te kako će se to posljedično odraziti na crne perspektive u 2016. godini? Koliko zapravo sad nedostaje novca u zdravstvu, dvije milijarde kuna? Više? U kojoj vremenskoj “crnoj rupi” će se to knjižiti – u 2014., u 2015.? Defintivno sve miriše na jednu od kreativnijih knjigovodstvenih akcija pometanja pod tepih budućnosti.
Toliko za uvod. Praktičari će ipak primijetiti da država trenutačno ima poprilično gotovine na raspolaganju. Linić nakon zadnjeg izdanja obveznica mirno gricka 1,5 milijarde eura casha, dobija još 100 milijuna eura od Adrisa, od policajaca prebačenih iz 2. stupa dobit će još dvije milijarde kuna, od novog izdanja obveznica barem pola tog iznosa uz pristojnu kamatu ako uzme petogodišnju obveznicu, a u pozadini se dogovara posao svih poslova – koncesija na autoceste. Ove godine dogodit će se, vjerojatno, samo rukovanje, ali Liniću sljedeće dolaze još tri milijarde eura. Gotovina koja dolazi, jednostavno, nije činjenica koju treba pesimistički podcjenjivati. Europske fondove također ne treba podcijeniti kao zamašnjak.
Kako je nezapaženo prošla jučerašnja vijest da nas je Linić jučer ponovno zadužio za stotinjak milijuna dolara???