Kada su u proljeće 1990. komunisti poraženi na izborima, gotovo posvuda u Hrvatskoj moglo se osjetiti svečarsko ozračje. Mnogi su bili razdragani i svima je na jeziku bila samo jedna riječ: sloboda! Ona je na najbolji način simbolizirala povijesnu važnost trenutka. Postojala su i mjesta u kojima se sloboda, pak, višestruko cijenila. Promjena režima ili, preciznije, demokratska revolucija posebno je ushićeno dočekana u zatvorima. Unutar zloglasnog trija kazneno-popravnih domova nekadašnje komunističke Hrvatske – Lepoglava, Rab (Goli otok) i Stara Gradiška – upravo će događanja u prvom od njih, Lepoglavi, ubrzo pokazati da se sloboda može shvatiti i sasvim doslovno.
Pobuna br. 1
Novi režim Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) ozbiljno je nakon izborne pobjede naumio ostvariti jedno od predizbornih obećanja. Kako su mnogi čelni ljudi te stranke prije bili izloženi komunističkoj represiji, tako se na prste jedne ruke moglo nabrojiti one koji nisu barem nekoliko mjeseci proboravili u nekom od navedenih zatvora. S razlogom smatrajući da ispravlja duboku političku nepravdu, republička Komisija za pomilovanja stoga je krajem lipnja 1990. pomilovala gotovo stotinu političkih zatvorenika. Navedena odluka značila je da preostalih 10 političkih zatvorenika u Lepoglavi odmah napušta zatvor. Na uvjetnu slobodu – ako su izdržali jednu trećinu kazne – pušten je i određen broj „običnih“ zatvorenika (osuđenih za različite oblike kriminala, uključujući i najteže). Ali, to je također značilo da je većina njihovih nekadašnjih zatvorskih sudrugova i dalje ostala u Lepoglavi.
Prema raširenom očekivanju zatvorske populacije u Hrvatskoj svi su – i to odmah – nakon pada komunizma trebali izaći na slobodu. Kako je jedan lepoglavski zatvorenik naveo novinaru Večernjeg lista: „U posljednje vrijeme kod nas je vladala čudna atmosfera. Očekivali smo da će mnogi od nas biti pušteni, jer i mi smo pratili predizbornu kampanju i obećanja svih stranaka da će smanjiti kazne, te poboljšati zatvorske uvjete. Neki su očekivali i opću amnestiju, a sada je nova vlast prema diskutabilnim kriterijima otpustila i smanjila kazne nekim osuđenicima. Trebali su smanjiti kazne svima jednako, ili nikako.“ Naravno, nijedna tadašnja politička stranka nije tijekom predizborne kampanje 1990. obećala puštanje svih zatvorenika na slobodu. Moglo se sa sigurnošću računati da će kazneno-popravne domove i druge zatvore trajno napustiti politički osuđenici te da će, eventualno, ostalima kazne biti smanjene. Ali, i „obični“ zatvorenici ili kriminalci također su pokušali zajahati novi vjetar slobode.
Kad su u Lepoglavi drugi zatvorenici, njih više od tri stotine, uvidjeli da će samo neki napustiti zatvor, odlučili su se pobuniti. Počela je 4. srpnja 1990. u popodnevnim satima, kada se dio zatvorenika okupio u kaznionici – poznatoj i kao „Zvijezda“ – te zatražio razgovor s voditeljem zatvora. Sad već organizirani kao poseban „zatvorski odbor“, pročitali su mu peticiju, u kojoj je središnji zahtjev bio „potpuna reorganizacija sustava pomilovanja“. Potom su se „zabarikadirali“, tj. pristup „Zvijezdi“ onemogućili madracima i lancima. Premda je bilo opasnih trenutaka, uprava nije posegnula za silom. Vjerojatno zato što pobunjenici nisu bili pretjerano agresivni: umjesto nasilja, pobuna se već neko vrijeme uglavnom manifestirala u odbijanju hrane, rada te odlaska na spavanje. Situacija je smirena sutradan, 5. srpnja 1990., kada su u Lepoglavu došli potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks te ministar pravosuđa i uprave Branko Babac. Nisu pristali na središnji zahtjev pobunjenika – da se „u roku od 10 dana svim zatvorenicima u Hrvatskoj linearno smanje kazne u rasponu od 25 do 40 posto“ – ali su obećali primiti detaljno obrazloženu molbu svakog zatvorenika koji je smatrao da zaslužuje pomilovanje.
Zasigurno u vezi s događanjima u Lepoglavi, početkom druge polovine srpnja 1990. počela je slična pobuna zatvorenika i u Kazneno-popravnom domu Stara Gradiška. Tu su preostali zatvorenici, nakon što su uvidjeli da je „izdržavanja kazne“ u cijelosti oslobođena samo manja grupa (politički osuđenici i 37 „običnih“), također počeli sa štrajkom glađu i odbijanjem odlaska na posao. Njihovi zahtjevi, izneseni delegaciji koju je opet predvodio Šeks, bili su gotovo istovjetni onima iz Lepoglave: očekivali su da će u „demokratskoj Hrvatskoj“ doći do „djelomične ili potpune amnestije većeg broja osuđenika“. Na kakav su način pobune u Lepoglavi i Staroj Gradiški utjecale na politički vrh, ostaje još prilično nepoznato, ali zasigurno se može navesti da su barem dijelom „zaslužne“ za Zakon o amnestiji koji je Sabor donio krajem srpnja 1990. Njime je za četvrtinu skraćena kazna za oko dvije i pol tisuće zatvorenika u Hrvatskoj, uključujući i one koji nisu nastupili izdržavanje. Na temelju ovog zakona početkom kolovoza 1990. iz Lepoglave je na slobodu pušteno 112 zatvorenika. Ali, opet ne svi.
Novi direktor
U sjeni zatvoreničkih ideala instant i sveobuhvatne slobode ostao je drugi zahtjev lepoglavskih pobunjenika. On bi se u najkraćim crtama dao sažeti kao smjena uprave zatvora te – jednako važno – promjena dotadašnjeg načina ponašanja zatvorskih službi (stražari i odgojitelji) prema zatvorenicima. O represiji, ponekad i krajnje brutalnoj, prema zatvorenicima kazneno-popravnih domova u posljednjem desetljeću komunističke Hrvatske već je dosta toga poznato. Lepoglava u tom smislu nije bila izuzetak. Naprotiv, te čak ako se i dopusti stanovit stupanj razumljivog pretjerivanja u svjedočenjima zatvorenika, onda se treba zaključiti da je i Lepoglava u komunizmu, parafrazirajući riječi Vlade Gotovca o zatvoru Stara Gradiška, također bila „koncentracijski logor s ublaženim tretmanom“, tj. „staljinistička rupa za uzgoj primata“. Nakon pada komunizma u Hrvatskoj, istina o nasilju nad zatvorenicima počela se probijati u javnost. Još je važnije primijetiti da se praksa samovolje stražara i odgojitelja, barem dijelom, nastavila i nakon promjene vlasti. Zato su se zatvorenici Šeksu i Babcu požalili kako im je neprihvatljivo da su u upravi doma „ostali isti ljudi“. Posebno su, pak, kivni bili na odgojitelje koje su nazivali „bogovi“ ili, kako su ih nazivali u drugim prilikama, „boljševici“. „Sve je“, naveo je jedan, „u njihovim rukama, jer oni odlučuju kad će netko od zatvorenika dobiti dopust, izaći na vanjski rad, dobiti dozvolu za razgovor, vikend ili neku drugu povlasticu.“
Naravno, posvuda u svijetu uprave u odnosu na zatvorenike zadržavaju posljednju riječ, ali, kako proizlazi iz dostupne dokumentacije, lepoglavski odgojitelji i stražari svoja su prava primjenjivali samovoljno, tj. arbitrarno (ne obazirući se previše na kućni red zatvora i druge propise). Prema „obavijesti“ „osuđeničkog odbora“ zatvorenika u Lepoglavi od 12. srpnja 1990., brojni članovi uprave i stražari trebali su biti otpušteni. Među njima i zatvorski liječnik koji, premda je znao neke spasiti „od samice, batina“, nije to radio iz humanističkih pobuda, nego iz pragmatičnijih razloga. „Zatim“, napisali su, „sva naša prirodna oboljenja (prehlade, gripe itd.) nisu nam plaćena iako ista nisu rezultat samopovrede. Također povrede na radnom mjestu čak i one teške naravi npr. gubljenje prsta ili više prstiju prikazuju se neadekvatno i nekorektno, čak se pripisuju pod samopovrede, samo zato da nam ne bi bila plaćena zakonska odšteta. Bolovanja, koja nam i budu plaćena, umanjena su čak i do 50% zahvaljujući humanosti dr. Također mnogi od nas čekaju ljekarsku [liječničku] [uslugu] u rupi bez prozora i po 5 sati. Naziva nas pogrdnim imenima, često i ženskim, a o drugim uvredama da i ne govorimo.“ Ako ne za fizičko nasilje, onda je optužba za korupciju iz navedenog sasvim jasna. Doista, prema jednom zatvoreniku: „Za 100 DEM mogli ste kupiti cijelu upravu.“ Na meti su se našli i nadzornici doma, tj. stražari, posebno jedan „koji nam je do nedavno skoro svakodnevno vršio pretrese po sobama na svim odjelima često puta i bez osnova za to, pa čak i poslije povečerja“.
Odgovor novog režima na očita i raširena nezadovoljstva u kazneno-popravnim domovima bilo je, pored zakonskih mjera, i dovođenje novih ljudi. U Lepoglavu je na dužnost vršitelja dužnosti (sic!) direktora doma 12. srpnja 1990. stupio Stjepan Benček. On je rođen u Lepoglavi, a u domu je 1955. postao stražar na zatvorskoj karauli. Nakon nesporazuma s tadašnjom upravom, otišao je u Zagreb, gdje je do, navodno, prisilnog umirovljenja 1971. (jer je, kako je izjavio u intervjuu iz kolovoza 1990., „proglašen hrvatskim nacionalistom“) radio kao nadzornik straže u istražnom zatvoru u Petrinjskoj ulici. Tu je, prema vlastitom priznanju, uvidio strahote kojima su bili izloženi hrvatski politički osuđenici. Benček je proljeće 1990. i promjenu vlasti dočekao kao čovjek čija je prilika konačno došla. U Zagrebu se učlanio u HDZ, da bi potom u Lepoglavi osnovao prvi ogranak te stranke. Sve što ga je asociralo na komunistički režim, napose spomen političkih zatvorenika i tretmana kojemu su bili izloženi, bilo mu je duboko odbojno te kao da je gorio od želje da „ispravi“ prošle nepravde. Smatrao se zaslužnim HDZ-ovim „prvoborcem“, a i završio je dvije godine „penološke škole“, pa stoga ne čudi što ga je režim poslao na čelo doma.
Benček je, najjednostavnije rečeno, naumio revolucionarno promijeniti stanje stvari u Lepoglavi. Već za prvog razgovora s predstavnicima „osuđeničkog odbora“ bio je „zaprepašten“ onime što je zatekao. S vidnim odobravanjem saslušao je njihove zahtjeve za „amnestijom i pomilovanjem“. Kada je, na temelju Zakona o amnestiji, došlo do masovnijeg odlaska zatvorenika na slobodu, bio je oduševljen. Smatrao je da su režim i HDZ ispunili važno obećanje. „Ljudi svih nacionalnosti“, izjavio je, zahvaljuju hrvatskoj vladi, zahvaljuju HDZ-u, što je to sve učinjeno.“ Ali, počeo je Benček i s drugim promjenama. Osim materijalne obnove zapuštenih objekata, naumio je liberalizirati odnose u domu. Njegov koncept „otpuštanja stega“ uglavnom se sveo na radikalno smanjivanje ovlasti stražara i odgojitelja te druge vidove poboljšanja uvjeta zatvorenika (poput bolje prehrane i sl.). Zatvorenici su ga, naravno, izvrsno prihvatili. Brojne fotografije iz tog vremena prikazuju ga nasmiješenog u njihovu društvu. Niti na jednoj nije u društvu stražara ili odgojitelja. Benček je u zatvorenicima očito u prvom redu vidio žrtve prethodne diktature i ljude na primjeru kojih će novi režim pokazati svoj demokratski duh.
Ako već HDZ nije mogao sve pustiti na slobodu, onda, zaključio je direktor, zasigurno može nekadašnju komunističku kaznionicu učiniti modernom zatvorskom ustanovom. Ubrzo se pokazalo da direktorovi postupci doista dovode do dubokih i korjenitih promjena. Primjerice, drastično je stražarima umanjio ovlasti korištenja gumene palice ili „pendreka“ (u vrijeme rada s osuđenicima na odjelima), suspendirao je brojna i restriktivna pravila koja su proizlazila iz kućnog reda (pravilo „da osuđenik mora raditi“ te posljedičnu disciplinsku odgovornost za odbijanje rada, pravilo o zabrani bogoslužja i zabranu osuđenicima da u samicama čitaju, puše i „cijeli dan“ leže, zbog čega se „zaključavao“ krevet) te je dopustio zatvorenicima da „kuhaju kavu na električnim rešoima, ali ne više u sobama, gdje tko želi nego samo u posebno određenim sobama“. Najvažnije od svega, javno je, najprije prozvao stražare zbog prekomjerne uporabe sile, a potom i potpuno zabranio tući zatvorenike. „Bilo je primjera“, naveo je u jednom dokumentu, „da su mi dolazili osuđenici kako im se klimaju zubi od udaraca, vidio sam natekline i modrice, uvjerio sam se da su osuđenici često bili i provocirani od stražara, a zatim fizički napadnuti.“ Nikakvo čudo da su ga zatvorenici oduševljeno prihvatili. U jednom dopisu naveli su da ga smatraju „čovjekom dobre volje koji ima žarku želju da pomogne svima nama osuđenicima“.
Očekivano, Benčekovi postupci ubrzo su ga doveli u sukob sa stražarskom i odgojiteljskom službom. Već krajem srpnja 1990. prozvan je u režimskom Vjesniku zbog „uvađanja liberalnijeg sistema“ koji je „osoblju onemogućio normalan rad“ u domu. Njegov odnos sa zapovjednikom straže bio je sasvim netrpeljiv. Počele su i intervencije kod političara za njegovom smjenom. Izbačen je iz općinskog odbora HDZ-a u Ivancu, za što je odgovornim smatrao saborske zastupnike Ivića Pašalića i Ivana Kušana, ljude koji su navodno podržavali osoblje doma i kojima je navodno bilo „dosta HDZ-ovih prvoboraca“. Sukob Benčeka i podređenog osoblja počeo je puniti stranice dnevnih novina, a dvije su strane bivale sve udaljenijima. Direktor je, zajedno s zatvorenicima, stražare i odgojitelje prozivao za zadržavanje „starih“, tj. komunističkih metoda. „Očito je“, napisao je u jednoj prilici, da se ovdje radi o starom boljševičkom načinu razmišljanja suprotno ozračju (sic!) nove demokracije i ustavnim zasadama Republike Hrvatske“. Za Benčeka je sve evidentno bio sukob između ostataka komunističke prošlosti i modernizatora nove demokratske sadašnjosti. S druge strane, javno je reagirala i služba za preodgoj. Optužili su ga „paraliziranje“ svih službi doma jer je „suspendiranjem“ brojnih propisa u potpunosti izbrisao „kriterije“ kojima se zatvor morao administrirati.
Drugim riječima, direktor je ugrozio normalno funkcioniranje doma i otvorio vrata anarhiji. U tome su stražari i odgojitelji bili u pravu. Mora se, naime, zaključiti da je Benček svojim postupcima, ma koliko njegove namjere bile dobronamjerne, uvelike prepustio inicijativu zatvorenicima. Koju su oni znali iskoristiti. Tako je jedan uspio staviti „nož pod grlo“ socijalnoj radnici, prosvjedujući na taj način „što ga se ne pusti kući gdje ima ženu i djecu“. Poslije se uspio „zabarikadirati“ u zatvorskoj školi. Krajnje nepovjerenje prema stražarima Benčeka je sve više vodilo u smjeru neuobičajeno prisnog odnosa sa zatvorenicima, što je za predvidivu posljedicu imalo daljnje otuđenje zatvorskih službi. Kada je spomenuti zatvorenik, na direktorovu telefonsku intervenciju, ipak oslobodio socijalnu radnicu, Benček ga je najprije, „u vlastitom automobilu“, odvezao „na sud u Varaždinu“, a potom i u posjet obitelji u romskom naselju „novi Beograd“. Poslije je osobnim jamstvom – „ja sam mu dao svoju riječ da neće biti kazneno gonjen“ – pokušao ishoditi da ne bude sudski gonjen. Benček je jednog zatvorenika angažirao za „osobnog čuvara“ vile u kojoj je stanovao. U veljači 1991., kada se predviđao vojni udar JNA u Hrvatskoj, direktor mu je čak povjerio svoju „lovačku pušku pumpericu“. „Mogao sam doduše“, izjavio je poslije, „osigurati zaštitu zatvorske straže, ali nisam htio da se u mjestu priča (sic!) kako sam sebe osigurao, a za druge me nije briga.“ Fantastično svjedočanstvo nereda koji je očito vladao Lepoglavom u to vrijeme predstavlja i podatak da je „osobnog čuvara/zatvorenika“ ishodio uz suglasnost nadležnog pomoćnika ministra pravosuđa. Koji mu je još dodao „da u tog čovjeka“ može „imati povjerenja i puštati ga na vikend“. Plan da se suprotstavi stražarskoj i odgojiteljskoj samovolji te arbitrarnosti Benček je proveo skretanjem u drugi ekstrem. Ekstrem prevelike popustljivosti prema zatvorenicima.
Od Benčekova dolaska na mjesto direktora zatvora, Lepoglava je živjela u stanju samo prividnog mira. „Pitanje je dana“, napisali su odgojitelji još u javnom pismu iz ljeta 1990., „kad će se ponoviti već viđeni ili još gori ekscesi“. Pokazat će se da su navedene riječi točno predviđanje. Ali, i zloguka najava novih pobuna u zatvoru.
Pobuna br. 2 i br. 3
Događaj koji je ponovo zatvor u Lepoglavi doveo na stranice svih novina, a Benčeka u konačnici stajao direktorskog mjesta, dogodio se 4. srpnja 1991. u ranim večernjim satima. Tada se jedan zatvorenik, naoružan „letvom – lajsnom s čavlom na vrhu“, popeo na krov „Zvijezde“ i počeo paliti „drveni pod“ tamošnjeg (i praznog) stražarskog mjesta. Alarmiran, odnekud se pojavio Benček i pozvao drugog zatvorenika – a ne stražara! – da smiri sudruga na krovu. Kad je u tome uspio, direktor je otišao po jednog stražara te saznao da je netom prije jedan zatvorenik fizički „letvom“ udario drugog stražara. On nije uzvratio silom, što je naišlo na pohvalu direktora. Kako je već bila skoro ponoć, Benček nije poduzimao daljnje korake, nego se ujutro uputio u Zagreb na izložbu zatvoreničkih radova (sic!). Navedeni slijed događaja nesumnjivo pokazuje da se direktor više uopće nije pouzdavao u stražarsku službu. Pa su oni uzvratili udarac.
Dok je Benček, dakle, 5. srpnja 1991. boravio u Zagrebu, u zatvoru je upravo počinjala pobuna stražara. Ujutro su počeli prosvjedovati, ističući da je suspendirao sve relevantne propise te u zatvor uveo anarhiju. Na „spontano“ organiziranom skupu čak su „izglasali“ direktorovu smjenu. Novinama su izjavljivali da se boje za vlastitu sigurnost. „Ako nas“, naveo je jedan, „okruži veća grupa zatvorenika jedino se možemo obraniti bijegom“. Još važnije, zahtijevali su smjenu direktora. Nije dugo trebalo čekati na odgovor. Poslijepodne istog dana, nakon što je nekoliko zatvorenika – sada, zahvaljujući Benčekovoj „liberalizaciji“, sigurni da neće uslijediti fizička odmazda – dobrano pokušavalo dodatno provocirati stražare, oveća skupina, „naoružana letvama i metalnim šipkama“ odlučila je stupiti u opći štrajk. Nasuprot stražara, zatvorenici su zahtijevali Benčekov ostanak. Uspjeli su zauzeti cijeli paviljon, „zabarikadirati“ se i zarobiti 13-oricu stražara. Na vrh paviljona istaknuli su hrvatsku zastavu, što je naišlo na prijezir stražara koji su počeli okruživati pobunjenike. „Koriste državnu zastavu, simbole vladajuće stranke“, rekao je jedan, „sve što misle da im može pomoći.“ Pobunjeni zatvorenici uspostavili su kontrolu nad cijelim paviljonom, a krov iskoristili kao paradno mjesto: dostupne tv-snimke pokazuju muškarce u karakterističnim plavim košuljama, naoružane „metalnim šipkama“. Bili su, pa makar i vrlo uvjetno, posve slobodni.
Benček se iz Zagreba vratio 5. srpnja 1991. oko 17 sati. Pokušao se obratiti – i opet pokazujući svoju nenaklonost podređenom osoblju – najprije pobunjenim stražarima, ali bez većeg uspjeha. Prema stražarima, nije bio nimalo miroljubiv. „On je došao“, izjavio je jedan, „i počeo se derati na nas kao da smo mi krivi što je do incidenta došlo.“ Kad je otišao u radnu sobu, zapovjednik straže, čovjek kojeg je Benček smatrao ključnom osobom iza organizacije stražarske pobune, izjavio mu je da je „suspendiran“. Kako je sam poslije naveo: „U sobu je postavio dvojicu stražara koji su bili sa šljemovima, pendrecima i pištoljima. Ti stražari su mi oduzeli voki-toki i zabranili mi telefoniranje.“ Direktora su uhitili vlastiti stražari.
Pobune su ušle u drugi dan, tj. 6. srpnja 1991. i drama se u Lepoglavi nastavila. U zatvor je stigla visoka delegacija iz Zagreba, predvođena pomoćnikom ministra pravosuđa Josipom Hajdukovićem. Najprije je kontaktirala zatvorsko osoblje. Ali, umjesto razgovora, uslijedila je prava lavina optužbi na Benčekov račun: primjerice, navodno je „natjerao“ četvoricu stražara „da protiv njihove volje sudjeluju u crkvenoj procesiji za Tijelovo“. Ultimativno su zatražili „mogućnost nošenja pendreka“. Hajduković je na mjestu suspendirao Benčeka, premda se on u tom trenutku nalazio u kućnom pritvoru. Jedna pobuna bila je riješena. Potom je otišao do pobunjenih zatvorenika. Ondje je mogao čuti ključni uzrok svih događanja. Pobunjenici su na prvom mjestu zatražili opću i potpunu amnestiju. „Oni“, izjavio je kasnije Hajduković, „jednostavno traže da što prije odu kući“. Zapravo su, što je također prevažan detalj u ovoj priči, pobunjenici iskoristili Benčekovu benevolentnost – ali, i nestručnost – kako bi dobili ono što nisu uspjeli godinu prije. Njihova pobuna ciljala je puštanju na slobodu. Drugog dana pobune, i nakon što je paviljon već bio okružen, iz prostorije u kojoj su, počeli povlačiti na gornje katove, bacajući oko sebe zapaljive „koktele“ koji su za kratko vrijeme cijelu zgradu pretvorili u plameni stup.“ U ranim jutarnjim satima 7. srpnja 1991. pobuna zatvorenika bila je ugušena. Plameni inferno progutao je cijelu zgradu „Zvijezde“, a u njoj i dragocjenu knjižnicu s više od 25 tisuća naslova. Organizatori pobune prebačeni su u druge zatvore, Benček je ostao bez posla, a dobar dio stražara nastavio je paziti na zatvorenike Lepoglave. Nije uslijedila opća amnestija.
Usporedbe s filmom
Događanja u zatvoru Lepoglava teško je usporediti sa scenarijem u naslovu navedenog američkog klasika. Ali, vrijedi pokušati. U državnom zatvoru Shawshank direktor Norton na okrutan je način, i u uskoj suradnji sa zatvorskim službama, iskorištavao i zlostavljao zatvorenike, da bi, neposredno pred uhićenje, počinio samoubojstvo. Tu je nepravedno osuđeni zatvorenik Dufresne iskoristio gramzivost nekih stražara i genijalnom snalažljivošću uspio pobjeći na slobodu. Usprkos svim nepravednostima života u zatvoru, nije bilo pobune. Nezadovoljstvo je usmjereno u podršku pojedincu koji je zaslužio slobodu. U državnoj kaznionici Lepoglava direktor je bio dobrodušan, ne previše sposoban, ali i politički fiksiran.
U dobroj je namjeri i s pravom htio poboljšati uvjete života zatvorenika, ali je u zatvor unio prava kojima tamo nije bilo mjesto. U Lepoglavi su stražari bili na trenutke samovoljni i okrutni, pomalo i korumpirani, ali drugih nije bilo. I previše su podsjećali, a ponekad i djelovali, kao da su i dalje na vlasti bili komunisti. Odgojitelji su nastavili pisati izvještaje o zatvorenicima, kao da još jučer nisu određivali sudbine putem političkih kvalifikacija. Najvažnije od svega, nakon odlaska političkih osuđenika, „obični“ zatvorenici nisu ostali u Lepoglavi bez razloga, a htjeli su slobodu odmah. Nije bilo nepravedno osuđenih, poput Dufresnea. I dogodile su se pobune, čak tri. Iskušenje u Shawshanku završilo je zasluženom slobodom, a iskušenja u Lepoglavi očekivanim ograničenjem slobode.
Pogledajte i video: Je li ovo najsmotaniji pljačkaš svih vremena?
pomilovani su arijevci