Zar smo baš mi koji bismo jednom do dva puta tjedno sami u čamcu isplovili uz obalu da ulovimo koju ribu obitelj za ručak najveća prijetnja općem zdravlju?
Koga možemo ugroziti sami u svom brodu, na dvadesetak metara od obale? Pitaju to u nevjerici mještani dalmatinskih mjesta uz jadransku obalu, a isto pitanje naš si sugovornik (podaci poznati redakciji) postavlja dok po rukama premeće dokument koji je Pomorskom športsko ribolovnom društvu Arbun iz Makarske stigao iz tamošnjeg Stožera civilne zaštite.
Članovi Arbuna, naime, bili su uvjereni da je u pitanju kakva greška, kad ih je policija vratila u luku uz objašnjenje da ne smiju isploviti i loviti ribu.
- Navodno smetamo koćarima, profesionalnim ribarima. Kažu da su se oni bunili i zbog toga nama ne daju da lovimo ribe, iako smo još u veljači morali platiti dozvolu za čitavu godinu. To nema smisla, jer koće ne smiju loviti u plitkom moru gdje mi inače lovimo. Ne smetamo jedni drugima - ogorčeni su.
Dozvola o kojoj je riječ ona je za sportski i rekreativni ribolov, može se dobiti samo do kraja veljače za tekuću godinu i stoji nekoliko stotina kuna, ovisno o tipu dozvole i dobi osobe koja traži dozvolu.
Iako se sporna djelatnost naziva sportskim ribolovom, riječ je o običnom ribolovu, bilo da netko s obale baci udicu ili s čamca parangal. Ljudi s dozvolom za sportski ribolov nisu ribari, oni su rekreativci kojima mogućnost da isplove i ulove ribu obitelji za objed puno znači, posebno danas kad su se mnogima prihodi strmoglavili.
Osim toga, nije sve u novcu, jer u situaciji sveopćih i nužnih ograničenja zabaciti udicu s broda na osami mnogima djeluje poput psihoterapije. Ali, ne, stroga birokracija strpala ih je u istu ladicu sa sportskim udrugama, pa individualce s udicom u džepu mjere istim metrom kao i potencijalne sudionike kakvog grupnog sportskog događanja. Kao da je isto sada profesionalno igrati nogomet na stadionu protiv druge momčadi i zaigrati ga u dvorištu sa svojim djetetom.
- Temeljem Vašeg upita o dopuštenosti sportskog i rekreativnog ribolova na moru, bilo da je s kraja ili iz broda, a vezano za Odluku o mjerama ograničavanja društvenih okupljanja, rada u trgovini, uslužnih djelatnosti i održavanja sportskih i kulturnih događanja, obavještavam Vas da se navedeno smatra sportskom i sličnim aktivnostima koje nisu dopuštene. Dopušten je samo komercijalni ribolov, odnosno ribolov kao djelatnost - stoji u odgovoru Stožera civilne zaštite Grada Makarska PŠRD-u Arbun.
No, članovi Arbuna, koji su nam se obratili, odvraćaju da je Nacionalni stožer civilne zaštite donio odluku da nitko ne smije napustiti mjesto stanovanja, ali da grad na obali ima i morski akvatorij.
- Nisam napustio grad, ako sam izašao brodom dva kilometra od obale da uhvatim tih pet kilograma ribe, koliko dnevno s dozvolom smijem uhvatiti - ogorčeno će naš sugovornik, uz napomenu da na brodu dvije osobe imaju i osjetno više od propisana dva metra razmaka.
Mjere Nacionalnog stožera kojima je svrha suzbiti pandemiju koronavirusa, generalno gledajući, razumljive su i opravdane - nema putovanja izvan mjesta stanovanja, nema okupljanja, zabranjen je rad djelatnostima koje nisu nužne. Tim više odskače neshvatljiva zabrana da jedan čovjek - ili njih dvoje, jer dvije osobe smiju zajedno i prošetati gradom - sjedne u čamac i iz njega baci udicu. Koga će zaraziti, sam u čamcu? Sam sebe? Ribu koju uhvati? Tumačenje lokalne Civilne zaštite koliko je apsurdno, toliko je i diskriminirajuće za dalmatinsko stanovništvo koje pod svojim prozorima gleda i koćarice s drugim registarskim oznakama, a oni sa svojim barkama ne smiju ni uz kraj isploviti.
- Otočani smiju, to su samo nama zabranili - žale se Makarani.
Zašto si oni ne bi mogli uz obalu uloviti ribu za osobne potrebe, kad su za to već i dobili i platili dozvole? Iz odgovora Civilne zaštite Arbunu proizlazi da je bacanje udice u more da bi se izvadila riba za jedan ručak zabranjena sportska aktivnost. Dakle, pratimo li upute lokalnih stožera civilne zaštite, nitko na Jadranu ne smije sam u brodu ili s rive baciti udicu i uloviti si ribu. A ljudi smiju stajati u dugačkim redovima pred koćama i pred trgovinama da kupe tu istu ribu. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.
Pa zar nije isto i na kopnu?Znaci ni lovci koji imaju pojedinacno cekanje na divljac npr.2,3 kilometra od mjesta boravka isto nesmiju ici ulovit nesto za rucak koga ce ugrozit ako sam ceka u sikari ili na ceki sve su strpali u isti kos nasi pametni politicari.