Rom sam, ali nisam zaslužio da me se gleda kao nekog tko krade i nema kulturu

Rom policajac u Međimurju. Zvuči vam senzacionalno? Možda kao tema neke nove fikcije Kristiana Novaka? Naravno. Dijelom zbog predrasuda kojima smo svi mi podložni, ali i zato što je tako nešto uistinu rijetkost.

Priznajem, kada mi je palo na pamet pitanje ima li Roma policajaca, nisam očekivao pozitivan odgovor koji mi je dao upravo Kristian Novak i rekao mi da postoje dvojica. Jedan je pravosudni policajac Oliver Kalanjoš, a drugi, s kojim mi je najbolji međimurski romanopisac pomogao uspostaviti prvi kontakt, temeljni je policajac policijske postaje u Čakovcu Stojan Bogdan. Ima 31 godinu, radi u policiji već osam godina, a nedavno je položio ispit za čin višeg policijskog službenika. Bez oklijevanja je pristao na razgovor, za koji smo vrlo brzo dobili i dozvolu, kao što je u policiji red, i od njegovih nadređenih. Susret i razgovor s tim izuzetnim mladim čovjekom bio je i za mene osobno ohrabrenje i obogaćenje.

Na prvo pitanje je li mu neugodno isticati se ovakvim istupanjem kao predstavnik romske nacionalne manjine spremno je odgovorio da nije ako je svrha pružiti pozitivan primjer, osobito mladim pripadnicima manjinske romske zajednice da pomisle “ako je mogao on, mogu i ja”.

Stojan Bogdan rođen je u omanjem romskom naselju u Kotoribi, gdje je završio osnovnu školu, a nakon toga u Zagrebu srednju školu za tehničara željezničkog prometa. Zaposlio se, ali ne u struci, pa mu se privlačnom i zanimljivom učinila prilika da upiše Policijsku akademiju, što je i učinio, a po završetku se vratio u svoj rodni kraj i dobio posao u Policijskoj upravi međimurskoj.

Živi u Kotoribi, ali ne više u romskom naselju. Čim se zaposlio u policiji i postao kreditno sposoban, cijela obitelj kupila je jednu manju nekretninu izvan romskog naselja i s vremenom je adaptirala. U osnovnu školu je krenuo, kao i većina romske djece, a da nije znao ni riječi hrvatskog jezika.

– Bilo je različitih situacija, diskriminacije vršnjaka, no to je meni bio motiv da pokažem da nisam drukčiji od bilo koga drugog i da sve što mogu drugi mogu i ja – priča nam Bogdan.

Ovdje je rođen i moj pradjed

– Pritom je vrlo bitan odgoj. Ja sam tim putem krenuo i zahvaljujući svome ocu koji se s majkom puno trudio oko mene, razgovarao sa mnom o raznovrsnim temama, pa tako i o mogućnostima koje ću imati ako budem dobar učenik i završim školu – kaže. Imao je podršku učiteljice koja se u prva četiri razreda morala brinuti o razredu u kojem su mali Romi bili u većini, što se promijenilo u višim razredima osnovne škole, nakon što su mnogi njegovi sunarodnjaci u školi zaostali ili od nje odustali.

Sljedeća osoba kojoj je zahvalan njegova je profesorica glazbenog koja se oko njega osobito potrudila i uputila ga u mogućnosti daljnjeg školovanja.

– Imam kćer od pet i sina od tri godine i oni neće imati problem nepoznavanja jezika kad krenu u školu. Kći ide i u mješoviti dječji vrtić, a kad krene u školu moći će već početi učiti i engleski. Živimo u ovoj državi i smatramo se Hrvatima, što i jesmo, jer ovdje su rođeni moj djed i pradjed, pa smatramo da je najosnovnije naučiti djecu hrvatski jezik, usporedo s materinskim – kaže nam Bogdan pokazujući primjerom koliku je promjenu moguće postići u načinu života samo jedne generacije.

– U našem romskom naselju nije bilo incidenata niti je bilo izolirano, ali čovjek teži boljem i ja sam smatrao da je za mene i moju obitelj bolja opcija da se odselimo odatle. Vi možete čuvati svoj identitet, običaje, kulturu i tradiciju svog naroda bilo gdje, ne morate radi toga živjeti u romskom naselju od kojih većina, nažalost, nemaju sređenu ni temeljnu infrastrukturu, prenatrpana su i u njima nema uvjeta u kojima može funkcionirati čovjek koji nakon osam ili deset sati posla želi imati svoj mir i odmoriti se – opisuje policajac kojeg ne zanima politika niti se smatra kompetentnim ukazivati na bilo čiju odgovornost. Ali, ima svoje mišljenje i bogato iskustvo, a u svojoj generaciji i društvu u kojem se kreće opaža velike pomake u načinu života.

– S godinama se slika nas Roma mijenja i ide na bolje. Ali mi znamo da to ne ide preko noći. Za stvaranje drukčije slike trebat će godine, kao što se sadašnja slika stvarala godinama. Početak uspjeha u ostvarivanju nekog cilja već je sama želja da ga dostignete. U ovom slučaju to znači podići obitelj na zdrav način, djeci pružiti najbolje što možete, barem ono najosnovnije, i školovati ih. Jedini način da to ostvarite je zaposlenje, jer socijalna primanja za tako nešto nisu dovoljna. Bilo kakva plaća je bolja od socijalne pomoći. Za mlade Rome vrijedi isto što i za sve ostale: treba ih maknuti s ulice i uključiti u nešto korisno, dati im priliku da osjete da i oni nešto vrijede, da nekamo pripadaju. Kada sam ja odrastao, a ne govorim o tako davnom vremenu, prilike za tako nešto uglavnom nije bilo. Danas postoji više opcija i raznovrsnih programa. U posljednjih deset godina ima velikih pomaka – vrlo je jasan Bogdan govoreći o stvarima o kojima je očito mnogo razmišljao.

Najlakše je uprijeti prstom

A sve je počelo, konačno i dovelo i do našeg susreta, nedavnim čakovečkim prosvjedom većinskog naroda intoniranim protiv manjinske romske nacionalne zajednice.

– Ne želim ulaziti u bilo kakve političke pozadine ili razloge. Prosvjed je održan na inicijativu onih koji su smatrali da su nezadovoljni suživotom s određenom skupinom ljudi. Većinski narod, naravno, ima pravo na svoj miran život, ali isto tako, s moje strane gledajući, mi koji nismo počinitelji kaznenih djela, mi koji se ne ponašamo protupravno, mi koji se trudimo za svoje obitelji i svakodnevno se bavimo i svojim obavezama, a ne samo pravima, mi smo dovedeni u neugodnu situaciju, imamo čudan osjećaj, nelagodu. Ja ne želim uopće govoriti o bilo kakvim postocima u smislu da se neki dio ljudi u bilo kojem naselju ponaša ovako, a određeni postotak onako. Ima dobrih i loših ljudi, bili oni Romi ili bilo koji drugi. Mi ne poričemo razloge nezadovoljstva, situacije o kojima ti ljudi govore zaista su se dogodile i njihovi su problemi stvarni.

Ti ljudi su od nekog Roma oštećeni, ali s druge strane, budući da sam i ja pripadnik romske nacionalne manjine, ne vidim razloga za ikakvo generaliziranje. Najlakše je uprijeti prstom u cijelu skupinu i reći - Romi. Ali, malo ozbiljniji posao bio bi ukazivanje na prave probleme, trebalo bi reći “ti i ti Romi”, imenom i prezimenom. Ja ne mislim da sam postigao nešto veliko u životu i uvijek žalim što se nisam nastavio školovati i studirati. Ali smatram da nisam zaslužio biti u skupini koju se gleda kao nevrijednu, kao onu koja krade, čini kriminal, ne zna za bonton, nema kulturu. Ja nisam takav niti je moja obitelj takva. Nije fer i nije korektno da ispaštamo zbog pojedinaca. Nisu svi Romi jednaki, kao što nisu ni Međimurci. Uostalom, ima u Međimurju i većih problema od nas Roma, kao što mnogo velikih problema ima i u državi koju, koliko znam, ne vode Romi – vrlo staloženo i mirno priča Bogdan o tome kako je kao Rom doživio prosvjed koji je, ipak, i prema njegovu mišljenju donio i pozitivne posljedice: povećanu pažnju javnosti i pomicanje nekih ljudi i institucija. Jer...

– Kad problem dođe do policije, on se može samo sankcionirati. Tamo gdje se uključuje i djeluje policija problem se neće spriječiti. To je posao drugih institucija koje bi trebale raditi na tome da uopće ne dođe do problema koje mora rješavati i sankcionirati policija. Sada se kod mnogih ljudi stvorila predodžba da policija ne radi svoj posao ili ne radi ništa, što je potpuna neistina. Policija odrađuje svoj posao. Ali treba pogledati institucije koje su trebale odraditi svoj posao kako stvari uopće ne bi došle do policije. Što policija može učiniti sa sedmogodišnjakom ili osmogodišnjakom koji je napravio neko kazneno djelo? Vi možete i morate, naravno, napisati ono što mu ide, uputiti prijedlog za postupanje državnom odvjetništvu za mladež, ali to je dijete već otprije u velikom problemu koji će se u većini slučajeva, nažalost, samo produbljivati. Mi u policiji radimo sve što možemo i koliko možemo, ali netko se tu mora zapitati u čemu su zakazale sve one institucije prije policije – govori Bogdan.

Kajtazi nije čitao Novaka

Ne može i ne smije govoriti o konkretnim slučajevima, pa ni o onom zbog čijeg je rješavanja prošle godine dobio godišnju nagradu kao jedan od najboljih djelatnika Policijske uprave međimurske. Zbog svoje nacionalne pripadnosti ne dobiva posebne zadatke niti ima poseban tretman, što i ne očekuje, ali njegovo poznavanje romskog bajaškog jezika zna biti vrlo korisno i dobrodošlo u situacijama s Romima koji ne znaju hrvatski. A na samom početku i njegova se zajednica čudila njegovu izboru zanimanja.

– Mnogima je bilo čudno. Rom, pa u policiji. Svi su se pitali kako će to funkcionirati. Ali, nakon nekog vremena prihvatili su to kada su vidjeli da u prvom redu profesionalno nastupam, kao i svi drugi, prema svima jednako i da je to jednostavno posao koji radim. A sada već ima nekoliko mladih koji su pokazali interes za to zanimanje – kaže Bogdan. Ističe kako je za to zaslužan i načelnik Policijske uprave međimurske Ivan Sokač koji je pozive upućivao školama i putem medija, pa je danas još dvoje mladih Roma iz Međimurja pred završetkom Policijske akademije. Tamo, pak, sam Bogdan nije bio nikakvo čudo.

– Tamo se učilo i radilo, program je dosta zahtjevan i jednostavno nemate vremena baviti se nepotrebnim i suvišnim stvarima kao što su nacionalne razlike. Osim mene bilo je dosta pripadnika i drugih manjina tako da to nije bilo nikakvo čudo – priča nam Bogdan, policajac čije vam držanje, nastup i svaka riječ ulijevaju sigurnost i povjerenje.

Dotakli smo se i Novakova romana “Ciganin, ali najljepši”, čiji je naslov saborski zastupnik romske nacionalne manjine Veljko Kajtazi smatrao uvredljivim za Rome.

– Bilo mi je jako drago pročitati tu knjigu u kojoj sam prvi put vidio da je netko stvarno upoznat s Romima i njihovim životom. Iako je riječ o fikciji, prepoznao sam neke situacije koje se stvarno događaju u romskim naseljima, mogao sam vidjeti i samog sebe i druge ljude koje poznajem. A knjigu ne treba suditi prema koricama. U toj knjizi riječ Ciganin nije korištena u pogrdnom smislu, niti da se bilo koga uvrijedi, a čitajući je shvatite da je autor na strani Roma i da je jako upućen u njihov način života. Nadam se da se nitko neće naljutiti, ali mislim da bi i gospodin Kajtazi došao do istog zaključka da je pročitao knjigu, koju preporučujem svakom tko želi saznati nešto više o Romima, njihovom životu i problemima – kaže Bogdan, koji ih kao policajac također vrlo dobro poznaje.

– Ono što me stvarno svaki put pri ulasku u romska naselja boli i rastuži jest veliko siromaštvo i bijeda u kojima mnogi tamo žive na rubu egzistencije. To me najviše pogađa dok ulazim u domove u kojima ne postoje ni neki osnovni uvjeti za život, osobito za život djece. Nije ni njima lako – govori Bogdan, uvjeren da većinska i manjinska zajednica mogu riješiti sve probleme samo ako u jednoj i drugoj bude iskrene volje za tim da se pronađe zajednički jezik. U svom poslu u kojem je u svakodnevnom kontaktu s ljudima, na cesti, ne osjeća i ne vidi povećan rizik od incidenata i čvrsto vjeruje u pozitivne pomake.

Školujte se i opremite znanjem

– Svim mladim Romima mogu poručiti samo jedno: neka se školuju i opreme znanjem. Školovanje je prvi uvjet da postanu slobodni i nezavisni ljudi. To ne može kupiti nikakva socijala – kaže Bogdan, kojeg na kraju razgovora pitam o tome kako je zadovoljan stanjem svojih prava kao pripadnik nacionalne manjine. I dobivam odgovor koji me se silno dojmio, kao pouka o građanskoj svijesti korisna za sve:

– Ja sam svoja manjinska prava iskoristio koliko god sam mogao da bih se školovao. Zahvaljujući tim pravima i mogao sam završiti školovanje jer sam imao besplatne udžbenike i besplatni smještaj u učeničkom domu u Zagrebu tijekom srednje škole, kao i manju stipendiju. Moj otac koji je tada bio nezaposlen ništa mi od toga ne bi mogao priuštiti. A danas ne tražim nikakva posebna prava kao Rom, nego u prvom redu kao građanin Republike Hrvatske. A to znači da očekujem da se ne krše prava koja su mi kao građaninu zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i ostalim zakonima.