Rukometanje s rukometom

Ako prigovaranja iz EU, sumnjičavo vrćenje glavama ovdašnjih nadglednika "transparentnosti poslovanja" i jamranja pojedinih esdepeovaca najede premijera Ivu Sanadera pa povuče Vladin prijedlog o modelu tzv. javno-privatnog partnerstva, planirano bi svjetsko rukometno prvenstvo u Hrvatskoj moglo propasti. Gradovi će ostati bez novih dvorana, ljubitelji rukometnih nadmetanja, vragolija i bravura bez užitka, a Hrvatska možda bez medalje i još jednog nacionalnog slavlja.

Otrpi li premijer sva brundanja i progura model za izgradnju dvorana, taj bi skup mogao biti još jedna prilika za uzlet nacionalnog ponosa.
Do sada smo se bezbroj puta osvjedočili da sve nacije, pa i one kojima nitko ne spori njihovo europejstvo, civiliziranost, toleranciju i fetiš političke korektnosti, slave uspjehe svojih sportaša. Od skijanja do nogometa, od Švedske do Francuske. Kada one to čine onda je to razumljivo, prirodno i normalno, i njima i nama.

A kada se to isto radi kod nas onda to mnogima i tamo i ovdje izgleda kao pretjerivanje, kao neko plemensko slavlje, pa i kao  "primitivni nacionalistički delirij". Stereotip o hrvatskom slavljenju sportskih uspjeha nije se izmijenio od prvih do posljednjih velikih pobjeda u dresovima sa stiliziranim kockicama. Možda je takva stereotipna slika stvorena i zbog činjenice što je sport Hrvatskoj u njezinim počecima bio bogomdana promidžba, a mnogim sportašima na svoj način i domovina.

U vrijeme kada Hrvatska ne želi biti nepoznata i bezlična mrlja na svjetskom zemljovidu, upravo su hrvatski sportski majstori činili sve da je legitimiraju kao prepoznatljivu, kao državu s likom i (sportskom) kulturom. Uz naše znanstvenike svjetskog glasa, predvođene nobelovcem Vladimirom Prelogom, te umjetnike za koje je svijet znao, ali nije znao da su iz Hrvatske, sportaši su najviše učinili na prepoznatljivosti Hrvatske.

Neponovljivi virtouz i patriotski emotivni Dražen Petrović je u Americi, ne samo igrački veliki Stojko Vranković također, ali unatoč svome egzilu oni su zapravo u Hrvatskoj i s Hrvatskom. Goran Ivanišević ne igra samo za sebe, još manje za dolare, a najviše za Hrvatsku. Srebrena olimpijska medalja naših košarkaša i zlatna rukometaša nisu bile samo izrazom    umijeća svjetskih velemajstora, nego sigurno i dijelom domoljubnog prkosa jedne male i napaćene zemlje, koju su gospodari svijeta bešćutno prepustili samoj sebi  da bi ih onda naši sportaši svojim pobjedama frustrirali, a možda i podsjećali na njihovu bešćutnost. "Vatreni" su tako sjedinjeno umijeće i inat doveli do svjetskog vrhunca, a Hrvatsku do nacionalnog ushita.

U nekoj budućoj - stvarnoj ili samo virtualnoj galeriji zaslužnih za Hrvatsku u njezinih 15 godina, likovi sportaša vjerojatno bi bili iza političarskih likova i bista, no to ne bi poništilo onaj realniji razmještaj u običnom zajedničkom pamćenju. U toj mentalnoj galeriji likovi Janice Kostelić, njezina brata Ivice, Željka Mavrovića, Ive Majoli, Mirka Filipovića, Duje Draganje, Ivana Ljubičića.., i mnoštva zaslužnih iz timskih sportova sigurno su "trajniji od mjedi".

Da sport nije i iskaz nacionalnog ponosa zar bi sve velike nacije toliko novca ulagale u nj? Sport već dugo jest i veliki biznis. Ali nikada nije postao samo to. Tu globalizirana proračunatost kapitala još uvijek nije porazila nacionalne emocije. Da toga nisu svjesni, zar bi vodeći političari svake zemlje dolazili da budu viđeni na velikim sportskim spektaklima? Odustati od svjetskog rukometnog festivala u Hrvatskoj, ili pak biti protiv njega, ne bi značilo samo izgubiti mogućnost "biti viđen", nego i  (od navijača) - izgubiti izbore.