Nakon tri desetljeća u Specijalnoj policiji Ministarstva unutarnjih poslova, u Hrvatskoj i svijetu za rad i stručnost odlikovani policajac Alenko Ribić Riba postao je za sustav višak, netko na koga se ne računa. Ili, kako on sam kaže, samo broj 14113, koji je neki činovnik naposljetku precrtao. Čekajući umirovljenje, Ribić je napisao knjigu “Grom-13” – Frende, gotovo je...” koja je izašla u izdanju Večernjeg lista. Iako u knjizi nema stvarnih imena, tek poneki nadimak, jasno je da će se mnogi prepoznati, kako Ribini prijatelji s kojima je prošao sva ratišta u Hrvatskoj, tako i oni koji su mu kasnije okrenuli leđa. Zato su Ribinu knjigu s nestrpljenjem iščekivali kako njegovi prijatelji i znanci, tako i oni koji su ga se, nakon svega, odrekli.
U akciji s Francuzima
– Iako Riba ima puno vrlina, ljudskih i profesionalnih, a stvarno ga poznajem u dušu jer smo bili prvi suradnici posljednjih 15 godina, kao njegovu najveću vrlinu istaknuo bih njegovo autentično domoljublje – kaže o Ribiću Zdravko Janić, njegov dugogodišnji zapovjednik u Specijalnoj jedinici policije.
U knjizi je Ribić jednostavnim i svima razumljivim jezikom opisao i razdoblje svojeg života u rodnome Karlovcu prije rata, razdoblje ratnih godina i poraće tijekom kojega je sudjelovao u mnogim međunarodnim obukama. Jedno je poglavlje posvetio akciji u koju je išao s francuskim specijalcima:
“Prije slijetanja u zračnu luku u Nici, kolega i ja uživamo u predivnom prizoru koji se pruža ponad Azurne obale i odmah radimo plan što sve moramo posjetiti u slobodno vrijeme. Naime, u Nicu smo došli u radni posjet njihovoj specijalnoj jedinici GIPN (National Police Intervention Groups) i bili smo smješteni u njihovoj bazi. Iako je smještaj u hotelima uvijek komforniji i ljepši, više sam volio boraviti u bazama postrojba gdje sam se nalazio. Tako sam mogao vidjeti tamošnji način življenja, radnu disciplinu, kako i što rade u vrijeme kad su u pripremi i na dežurstvu.
S kolegama iz GIPN-a imali smo nekoliko dana zajedničke treninge iz taktike, pucanja i alpinizma te smo razmjenjivali iskustva i puno razgovarali o različitim taktičkim procedurama i situacijama. Ja sam im prezentirao naš ustroj, zadaće za koje smo nadležni, opremu kojom se koristimo i sve što je vezano za Specijalnu policiju MUP-a RH. U poslu koji sam radio svako novo iskustvo ili novi detalj koji se može iskoristiti u operativnim zadaćama ili obuci od velikog su značenja. Međutim, dobio sam prigodu da s francuskim specijalcima idem u rizičnu operativnu akciju. Toga dana morali smo ranije prekinuti zajedničku obuku jer su dečki iz jedinice dobili uzbunu i žurno smo se s poligona vraćali u bazu. Zapovjednik postrojbe pozvao je mene i kolegu koji je bio sa mnom:
– Mi noćas imamo akciju. Ako hoćete, možete ići s nama, ali nećete imati oružje.
To je bilo i razumljivo jer ne možemo intervenirati u stranoj državi. Pogledali smo se pa sam bez razmišljanja odgovorio:
– Naravno da prihvaćamo! Kad se kreće i što da uzmemo od opreme?
– Točno u 19 sati imat ćemo radni sastanak pa dođite u učionicu, tamo ćemo se o svemu dogovoriti – rekao je.
Kako je bilo ostalo još nekoliko sati do sastanka, nas dvojica otišli smo do Promenade des Anglais u Nici koja je duga sedam kilometara. Uz more, u jednom od barova, popili smo kavu i malo se opustili od jutarnje obuke. Uživali smo na suncu i u pogledu koji se pružao. Doslovno, zatišje prije bure. Bližilo se vrijeme sastanka pa smo se vratili u bazu. Nismo nikako željeli kasniti. Mislili smo da je riječ o rutinskoj ili manje važnoj zadaći, a kad ono uhićenje osoba osumnjičenih za pokušaj ubojstva i napada na policajce. Pri pripremi i iznošenju plana saznali smo također da se upada u vrlo opasnu četvrt s pretežno arapskim stanovništvom i da postoji mogućnost pružanja otpora vatrenim oružjem. Prema svim podacima koje sam čuo, jasno mi je bilo da je zadaća vrlo opasna i zahtjevna jer ćemo ući u okruženje koje nije nimalo prijateljsko i u kojem su svi međusobno jako solidarni.
– Što da uzmemo od opreme? – pitao sam zapovjednika.
– Uzmite svu intervencijsku i zaštitnu opremu. Naravno, bez naoružanja!
Kretat ćete se na začelju kolone. Pratite naše signale, a ako dođe do pucnjave, zauzmite čvrste zaklone i pazite na sebe – kazao je kratko.
– U redu, sve nam je jasno – odgovorio sam.
Došli smo neopaženo i izišli iz vozila nekoliko blokova prije. Lokalna policija i policajci u civilu nalazili su se u široj zoni ako bi sumnjivci pokušali bijeg ili ako bi im netko došao pomoći.
Krećemo se po mraku nečujno i pratimo svaki metar prostora, pogotovo nas dvojica koji nemamo oružje, ali imamo radiouređaj da možemo proslijediti informaciju ako nešto uočimo. Krećući se prema zgradi u kojoj se sumnjivci nalaze, uočio sam da francuski kolege gledaju prema gore, pa smo to činili i mi. Kasnije sam saznao da su, ako bi ih uočili, na specijalce znali bacati različite predmete, čak i televizore, hladnjake, stolce i slično. Došli smo u zgradu, oni su blokirali kat ispod, kat iznad i lift. Postavili su hidraulički probijač vrata, otvorili ih i upali. Ja sam se nalazio na stubištu iza upadnog tima. I kad mi je vođa dao znak, ušao sam u stan, u kojem su svi već ležali na podu i bili pod nadzorom. Rekao sam im: “Samo vi to obavite kao da mi nismo ovdje, jednako razmišljamo”. Znali su što im time želim reći.
Vratili smo se u bazu i zapovjednik GIPN-a nam je rekao:
– U 10 sati budite s nama na zajedničkom doručku.
Nisam znao što to znači jer smo svako jutro doručkovali u restoranu u bazi, a sjedili smo s pripadnicima jedinice. Dolaskom u restoran, vidio sam da su stolovi složeni u obliku slova L i na njima obilje hrane, voća, kroasana svih vrsta, sokova i još puno delicija.
– Nije ovo običan doručak, nešto se slavi – rekao sam kolegi, koji također nije mogao odgonetnuti što će to biti. Cijela je postrojba bila za stolom, čak i oni koji sinoć nisu bili u akciji, baš svi, od prvog do zadnjeg, te nas dvojica Hrvata, pripadnika Specijalne policije. Svi su ustali, a zapovjednik je počeo govor u kojem je izrazio zadovoljstvo što je akcija uspješno obavljena i sreću što su svi pripadnici živi i neokrznuti izašli iz nje. Tada mi je jedan Francuz objasnio da je to tradicija da se poslije svake uspješne akcije te ako nema ozlijeđenih ili, ne daj bože, poginulih, cijela jedinica okupi na zajedničkom obilnom doručku u znak zahvalnosti. Zapovjednik je za stolom rekao:
– U ovoj intervenciji s nama su bili i naši prijatelji iz Specijalne policije iz Hrvatske, zahvalimo im. Svi su nam zapljeskali. U tom sam trenutku osjećao ponos i bio nabijen jakim emocijama, jer tako lijep način izražavanja zahvalnosti što su svi pripadnici živi i zdravi izašli iz akcije, priznajem, još nigdje nisam doživio, navodi Alenko Ribić Riba u knjizi “Grom-13”, Frende, gotovo je...”.
Spomenik jednoj postrojbi
“Pred vama je publicistika koja je istodobno i beletristika, autobiografija koja je istodobno monumentalni spomenik cijeloj jednoj postrojbi, knjiga o ratu koja vas ne zamara nijednom kartom išaranom nerazgovjetnim strelicama i linijama, povijesni udžbenik u kojem nijedno slovo nije lišeno emocije, knjiga u kojoj Zvonimir Boban i Dražen Petrović odjekuju vječnošću svojih života, knjiga o junaštvu u kojem se ono prikazuje u elementarnoj ljudskosti koja sumnja, prolazi kroz strahove, koja ne skriva suze i ne zaziva guslarski mentalitet bajanja i opjevavanja bitaka koje pretvara u sumnjive pobjede.
I na kraju, pred vama je i osobna spoznaja istinskog zanesenjaka da sustav, pa čak i sustav njegove Hrvatske, nije ništa drugo nego interesno bojno polje u kojem će se za sitnu korist i nonšalantnu praktičnost odreći najboljih na prvi mig da se ne uklapaju u završni račun namirivanja najnižih strasti, zbog čega će ti čak bivši suborci i prijatelji okrenuti leđa”, riječi su urednika knjige Gorana Gerovca.
Lipo i Bogu drago hrvatsko ime- Alenko!