Magnus Carlsen imao je trinaest godina kada je odigrao prvu partiju šaha s Garijem Kasparovim. Tada već bivši svjetski prvak i živa legenda Kasparov malo je kasnio, bez riječi se rukovao s dječakom i počeo sigurno povlačiti poteze crnim figurama kao da je na rutinskom humanitarnom zadatku.
Ali, kako se lijepo vidi na snimci, ubrzo je dječak bio taj koji se počeo pomalo dosađivati čekajući da Kasparov smisli sljedeći potez. U jednom je trenutku čak i ustao od stola i počeo virkati što se događa na pločama drugih igrača koji su istodobno igrali u velikoj dvorani. Nije to nepoštovanje ili bahatost. Veliki šahisti to često rade za vrijeme mečeva kada se oko njih igraju i druge partije, jer ona njihova kao da zapošljava tek dio kapaciteta njihovih nevjerojatnih mozgova. Upravo će Carlsen kasnije igrati ekshibicijske simultane partije s nekoliko protivnika – naslijepo.
S povezom na očima ili leđima, okrenut protivnicima te bez ijednog pogleda na figure, on samo dobiva verbalne informacije o njihovim potezima, kao što vuče i vlastite izgovarajući šahovske šifre za figure i polja na koja ih razmješta. Ipak, nije bilo uobičajeno, kao što ne bi bilo ni danas da to isto neki klinac radi Carlsenu, da netko tako mlad šetka uokolo i bezbrižno kibicira druge partije dok njegov odrasli protivnik i najbolji igrač svijeta sve dulje i zabrinutije razmišlja o svom sljedećem potezu.
Deset godina poslije Carlsen će u razgovoru s američkom novinarskom legendom Bobom Simonom priznati da je tada, zapravo, bio prestravljen zbog činjenice da igra sa svjetskim brojem jedan i da je od silnog uzbuđenja previdio pobjednički potez, pa je partija završena remijem, dakle neriješeno. Otprilike u istoj dobi Carlsen je to nadoknadio pobijedivši drugog bivšeg svjetskog prvaka Anatolija Karpova kojeg je Kasparov bio skinuo s trona. Tek s blagim izrazom nevjerice i zbunjenosti na licu, Kasparov se nakon tog remija bez riječi, kao i na početku, rukovao s dječakom i žurno otišao iz dvorane.
Kasnije će Kasparov u ključnom trenutku Carlsenova fantastičnog šahovskog napredovanja postati njegov trener i mentor, gledajući kako ovaj ruši njegove rekorde jedan za drugim, uključujući i postizanje najvećeg broja bodova otkako postoji taj način rangiranja šahista. Carlsen je 2013. u svojoj 23. godini postao svjetski prvak skinuvši s trona Viswanathana Ananda. Genijalni Indijac izgubio je i revanš godinu dana poslije, a Carlsen je od tada još dva puta obranio naslov, 2016. godine protiv ukrajinsko-ruskog igrača Sergeja Karjakina, a 2018. poražen je bio i njegov treći izazivač, američki šahovski genij talijanskog podrijetla Fabiano Caruana.
Zahvaljujući tijesnim vezama koje s Hrvatskom održava Gari Kasparov, postavši u međuvremenu i hrvatskim državljaninom, ovih se dana u Zagrebu igra jedan od najjačih klasičnih šahovskih turnira u povijesti te igre. Iz dana u dan u velikoj dvorani Hrvatskog novinarskog društva za šest šahovskih ploča sjedaju dvanaestorica veličanstvenih. Čak osmorica su među deset trenutačno najbolje rangiranih šahista na svijetu, a ni ostala četvorica nisu daleko. U Zagrebu su svi spomenuti: Anand, Karjakin, Caruana i sam kralj Carlsen.
Prisluškujući razgovore mladih hrvatskih šahista pune uzbuđenja lijepo je čuti da svoje navijače i poklonike imaju i ostali, odreda mladi pripadnici svjetske šahovske elite, za koje mi ostali nikada nismo ni čuli: Amerikanci Hikaru Nakamura i Wesley So, Nizozemac Anish Giri, Kinez Liren Ding, Armenac Levon Arnonian, Azerbajdžanac Šahrijar Mamedjarov, Francuz Maxime Vachier-Lagrave te Rus Jan Nepomnjašči.
Onog poslijepodneva kada sam došao uživo vidjeti Carlsena i društvo u dvorani su se u pobožnoj tišini izmjenjivala i djeca iz jednog šahovskog kluba iz Slovenije. „Croatia Grand Chess Tour“ prati čitav šahovski svijet, na internetu se uživo prenose sve partije uz komentare nekoliko svjetskih velemajstora, a iz studija uređenog u manjoj dvorani HND-a uživo se s analizama i razgovorima s igračima, ali i prilozima o Zagrebu i Hrvatskoj, javlja i najpoznatiji američki televizijski šahovski komentator, velemajstor Maurice Ashley. Velika je to promocija naše zemlje u šahovskom svijetu i šaha u Hrvatskoj, u kojoj veliku ulogu uz Kasparova igra naš velemajstor Zlatko Klarić sa svojim Šahovskim klubom e4, suorganizatorom turnira. Osobito je to dragocjeno u zemlji za koju nam se prečesto čini da je rekla zbogom svemu pametnom i plemenitom. Barem u ovoj situaciji premijer Plenković pokazao je pamet podržavši veliki događaj i odigravši prvi počasni potez turnira skupa s Carlsenom.
Pišem sve ovo i zato da bih nadoknadio premalu medijsku pozornost prema ovom povijesnom događaju u Zagrebu, a osobito zbog svih mladih šahista zbog kojih domaći organizatori turnira ne žale truda. Sve ostalo kvari hrvatsku šahovsku bajku, počevši od činjenice da se šahovski savezi i Hrvatske i Zagreba, kako mi je ispričao jedan od organizatora, prema ovom događaju drže nevjerojatno nezainteresirano i distancirano kao da ih se ne tiče.
U našoj se zemlji mnogo više, i to u samom vrhu vlasti, upravo ovih dana promovira jedna druga igra u kojoj šahovski velemajstori i svjetski prvaci nemaju šanse protiv naših „genijalnih“ političara i ministara. Oni sve nas neprestano pobjeđuju u igri koja traje već tri desetljeća. A pobjeđuju u prvom redu tako što, ponižavajući i gazeći zakonitost, moral i logiku, neprestano mijenjaju pravila u svoju korist, kako u kojem trenutku nimalo elitnim ekipicama na vlasti odgovara.
Baš zato bilo je veliko olakšanje proteklih desetak dana naći utočište u igri postojanih i čvrstih pravila u kojoj pobjeđuje pamet. Dok ovo pišem, turnir je pri kraju, Carlsen vodi i izgubiti može samo ako pameću i izvrsnošću zabljesne neki drugi genij. Za razliku od većine nas, građana Hrvatske, koji ćemo nastaviti gubiti dok god klub zvan Vlada RH omogućava usavršavanje u igri nepostojanih pravila i vještinama kao što su prijevara, izmotavanje i laž.