U ponedjeljak je srpska vlada jednoglasno odbila ponuđeno “rješenje” za Kosovo, čime je zastala na putu prema članstvu u EU već na prvom koraku, famoznom “dobivanju datuma” za početak pregovora.
Odluci je prethodio sastanak srpskog vodstva s patrijarhom Irinejom, koji se izravno umiješao u priču pozvavši ih javno da ne pristanu na ultimatum. Zvuči paradoksalno, ali samo je vlast sastavljena od bivših radikala i miloševićevaca mogla konačno odustati od Kosova.
Da je Tadićeva ili neka druga proeuropska i navodno nenacionalistička opcija pristala na sličan ultimatum, teško da bi izdržala pritisak ulice. Apsurd srpskog izbora je što se javnosti prikazivao kao izbor između dvije vrijedne stvari – Kosovo ili ulazak u EU koji tobože automatski znači i razvoj i bolji život za sve. No radi se o dvije fikcije, jer niti Srbija drži Kosovo niti će joj ulazak u EU, sve da do njega u idućih deset godina i dođe te ako Unija do tada uopće i opstane, jamčiti ikakav društveni boljitak. Niti je Bugarska postala Austrija niti je nezaposlenost mladih u Španjolskoj veća od 50 posto ili stanje u Grčkoj i Cipru obećavajuća reklama za plaćanje skupe ulaznice kluba u kojem je zabava vjerojatno već završila. Srbija je, dakle, ovaj tjedan mogla izabrati odustajanje od kosovskog ništa da bi dobila europsko ništa ili donijeti suprotnu odluku pa odbiti ono što nikada neće dobiti da bi zadržala ono što ne drži. Točnije, mogla se konačno djelomično suočiti sa stvarnošću i osloboditi kosovskog mita da bi zapala u novi, eunijski mit.
Stari mit se pokazao jači ili su srpski vođe zaključili kako EU ne misli do kraja ozbiljno s ultimatumom pa im ostaje još prostora za cjenkanje. U međuvremenu su se u Beogradu sastali predsjednik RS-a Milorad Dodik i predsjednik Srbije Nikolić, nazivajući svoj sastanak susretom predsjednika dviju srpskih država. Time su opovrgli tobožnji raskol, tj. bajke nekih analitičara kako će Srbija okrenuti leđa Republici Srpskoj zato što je Dodik na zadnjim izborima zdušno podržavao gubitnika Borisa Tadića. Samo krajnje naivčine su vjerovale da će bivša Šešeljeva desna ruka Nikolić i Miloševićev glasnogovornik Dačić, uvrijeđeni zbog Dodikovih predizbornih preferencija, početi raditi na ukidanju RS-a prema žalosnom hrvatskom modelu koji je sve do prije godinu dana funkcionirao otprilike ovako – aha, HDZ je podržavao Hrvate u BiH, mi smo na izborima protiv HDZ-a, znači podržavat ćemo bošnjački nacionalizam.
Dva dana kasnije Vuk Jeremić je odigrao svoj luzerski igrokaz u UN-u, pokazavši sav jad svoje nemoćne zlobe izborom 10. travnja za dan organiziranja kuknjave nad oslobađajućom presudom hrvatskim generalima. Uz demonstriranje bliskosti s Dodikom i sudjelovanje u Jeremićevom kukumavčenju, srpska vlast je odmah pokazala Uniji da ima i drugih opcija. Putin je nakon velikog “ne” Uniji primio Dačića u podmoskovskoj rezidenciji, usput pozvao i Nikolića te istaknuo kako je Rusija najveći investitor u Srbiju. Dačić je tom prilikom naglasio kako želi bliže odnose s Rusijom u svim oblastima, spominjući, uz politiku i ekonomiju, obranu i sigurnost. Odmah potom Srbiji je odobren povoljan ruski kredit.
Srbija će očito nastaviti igrati između EU i Rusije, procjenjujući tko nudi više. EU ima dvije opcije – inzistirati na strogim kriterijima ili, ako se procijeni kako je geostrateška važnost uključivanja Srbije u euroatlantsku sferu dovoljno velika, primiti je ubrzano i mimo proklamiranih kriterija, kao nekoć Bugarsku i Rumunjsku. I u toj varijanti će Srbija morati priznati Kosovo, no moguće je da će dobiti dodatno vrijeme da za takvu odluku pripremi javnost koja je desetljećima držana u mitskom uvjerenju kako mogu vratiti kontrolu nad južnom pokrajinom. U toj varijanti će se i Srbima na sjeveru Kosova morati ponuditi mnogo više od zajednice općina.
Druga varijanta je da proširenje Unije definitivno završava s Hrvatskom, što je dobra vijest jer bi time konačno okončala fantazma “regiona”, koja je odjednom isplivala kao nešto najnormalnije i neupitno. Kao da je samorazumljivo to da Hrvatskoj “regija” nije Mađarska, Austrija ili sjever Italije, a jest Kosovo i Makedonija, ili to da “region” završava deset kilometara sjeverno od Zagreba, a na jugoistok se pruža tisuću kilometara. Uza sav obzir prema osjećajima jugonostalgičara koji smatraju kako je najneprirodnija i najgora stvar na svijetu to što u istoj državi nisu Ljubljana i Priština, Opatija i Banja Koviljača, na temelju povijesnog iskustva Jugoslavija može se zaključiti kako uporno guranje “regiona” nema za cilj stabiliziranje, već trajno održavanje nestabilnosti na tom području.
Pri tome nije isključeno da će se, ako Srbija krene putem EU, koncept zapadnog Balkana opet gurati kao varijanta financijski ovisne podregije unutar Unije. Opcija u kojoj Srbija ostaje u ruskoj sferi utjecaja, a Europa završava kod Imotskog, donijela bi začudan povratak na geostrateški raspored nastao nakon Berlinskog kongresa 1878. Slovenija i Hrvatska u njemu su siromašniji rub zapadnog imperija, tada pod Bečom, danas pod Bruxellesom, BiH je protektorat tog istog imperija s neriješenim nacionalnim odnosima, prije svega sa srpskim buntovnicima protiv protektora, a Srbija se koleba između ruskog i zapadnog utjecaja i ni sama ne zna što bi sa sobom – je li ona samo jedna od država na tom području ili bi trebala imati posebnu ulogu i u budućnosti biti nadređena drugima.
Stanje u bitnome identično onome s konca pretprošlog stoljeća pokazuje kako su geostrateške silnice strukture dugog trajanja te kako bavljenje poviješću i te kako ima smisla.