Indolentni mužek Zoran Milanović, koji prima plaću saborskog zastupnika od 16.276 kuna iako ne dolazi na posao, velika je socijaldemokratska prijevara i sramota iz perspektive 9024 radnika kojima poslodavac prema podacima Porezne uprave iz studenoga ne isplaćuje plaću. SDP-ov je problem kako dugo će tolerirati takvo urušavanje imidža stranke i kerumiziranje hrvatskih institucija, te je pitanje za Davora Bernardića kako se Milanović uklapa u projekt nove socijaldemokracije okrenute “radništvu i radnicima, ljudima koji žive od svog rada i znanja”.
Može li SDP s takvim Milanovićem u svojim redovima povesti borbu, koju je najavio Bernardić, za minimalnu plaću. Najavljujući promjene Bernardić je uočio da se prvo SDP treba mijenjati. Njegov i SDP-ov socijaldemokratski kredibilitet i autoritet ovisit će upravo o tomu kako će presjeći gordijski čvor zvani Zoran Milanović, koji čine njegova nedvojbena karizmatičnost koja i u dijelu SDP-a ubija svaku kritičnost, neobuzdana bahatost, nakaradno apsolutističko shvaćanje neobvezujućeg saborskog mandata... Međutim, nastranu to što socijaldemokracija, kako bi rekao Bernardić “izgrađujući dobro društvo, mora naći odgovor” i za taj problem. Ali, Zoran Milanović je i društveni problem. Kakva nam korist od velikih riječi ispisanih u Ustavu i zakonima. Čak imamo i propis koji se naziva Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika, ali su obveze iz zakona posve izbrisane, dok su ostale u nazivu jer to bolje zvuči nego Zakon o pravima dužnosnika.
Obveze su u Zakonu o sprječavanju sukoba interesa koji, dakako, nije predvidio i takav sukob, privatne potrebe dužnosnika da ništa ne radi i prima plaću, i javnog interesa da se radi poštovanja javne dužnosti dužnosnik barem pretvara da nešto radi. Premda, na slučaju Tomislava Karamarka naučili smo da postoje načela djelovanja dužnosnika, a prvo pravilo ih upućuje da javnu dužnost obnašaju “časno, pošteno, savjesno, odgovorno i nepristrano čuvajući vlastitu vjerodostojnost i dostojnost povjerene im dužnosti i povjerenje građana”. Ima li ijedna riječ u tom zakonskom citatu koju Milanović nije pogazio kao saborski zastupnik. Doduše, radili su to i drugi prije njega, ali su se barem pravdali da rade na terenu i nisu imali socijaldemokratskih ambicija. Sankcioniraju se kojekakvi suptilni oblici sukoba interesa, ali ne i ovakvo kardinalno nepoštivanje javne dužnosti!? Tobože smo jednaki, a sustav je izgrađen tako da devet tisuća ljudi ne mora dobiti plaću dok Milanović kao zastupnik nekažnjeno može raditi što ga je volja pa i ništa ne raditi ili raditi za albansku, kosovsku ili koju drugu stranu vladu, i za to ismijavanje najvišeg predstavničkog tijela hrvatskog naroda i zakona dobivati triput veću plaću od prosjeka. Možda je puka slučajnost da je Milanović ubrzo nakon što je očito svrhovito snimljen u prištinskom restoranu u društvu s bivšim kosovskim premijerom, otvorio tvrtku Euro Alba Advisory, ali to su i snažne indicije koje su trenutačno trebale pokrenuti sustav nadzora potencijalnog sukoba interesa.
Uostalom, već je dovoljno drsko bilo i to što je Milanović unatoč tomu što Zakon o sprječavanju sukoba interesa kaže da dužnosnik ne može biti član upravnog tijela trgovačkog društva, otvorio tvrtku u kojoj je već mjesec dana direktor. SDP je tvrdio, pravdajući Milanovićev sukob interesa, da je sva upravljačka prava i udjele u kapitalu prenio na odvjetničko društvo, ali i jučer u Sudskom registru Milanović je bio upisan kao direktor. Iako u zakonu piše da ne može biti član uprave trgovačkog društva uz prijetnju sankcijom od 2000 do 40.000 kuna. I Josip Vresk, član Državnog izbornog povjerenstva od svibnja ne sudjeluje u radu DIP-a zbog zdravstvenih razloga, ali bolovanje nije otvorio, a plaću prima. Jako “časno, pošteno, savjesno, odgovorno...”! Svojedobno je Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa SDP-ova Zdravka Ronka kaznilo s 10.000 kuna jer je šest mjeseci dok je bio na bolovanju primao naknadu za odvojeni život i zastupnički paušal, što mu nije pripadalo jer nije prisustvovao sjednicama Hrvatskog sabora.
Očajnički se možemo pitati može li se tako sankcionirati one koji ništa ne rade i kakav je to sustav koji dopušta takve apsurde. Dođe čovjeku žao što je Stipe Petrina, prošlog tjedna i s potvrdom Upravnog suda, pored takvih kažnjen s 10.000 kuna jer je odrađujući dvije dužnosti primao dvije naknade. Umjesto da vladajući Povjerenstvu konačno daju “batinu” koju uporno traže radi odgoja dužnosnika, izmišljaju se etičke kazne od 500 kuna za one koji na dan glasovanja nisu u Saboru. Sitna pobjeda morala i veliki poraz zakona.