Smrt je do danas ostala jednom od najtežih, ali i potpuno nerješivih zagonetki života

Smrt je oduvijek, u svim razvojnim fazama ljudskih kultura i civilizacija, pobuđivala velik interes. Ona je za svakoga osobno, ali i za zajednicu, bila i ostala ono veliko, nepoznato i neiskustveno drugo ljudskoga života, bez obzira na to u kojoj se životnoj fazi i u kakvom psihofizičkom stanju nalazio pojedinac. Smrt je, stoga, sve do danas ostala jednom od najtežih, ali i potpuno nerješivih zagonetki ljudskoga života“, piše prof. dr. sc. Ivan Markešić s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u nedavno objavljenom zborniku “Čovjek i smrt“ s istoimenog znanstveno-stručnog skupa koji su prije godinu dana u Zagrebu organizirali taj institut, Hrvatsko katoličko sveučilište i udruga Posmrtna pripomoć, u povodu 85. obljetnice Posmrtne pripomoći.

“Kad se govori o smrti, uvijek se postavlja pitanje kako govoriti o nečemu što sami nismo iskusili“, piše Markešić u uvodu zbornika, odnosno “kako govoriti o izravnom iskustvu smrti onih koji su ga stekli, ali koji, baš zato što su to iskustvo imali, o njemu ne mogu ništa reći?“

Ovisnost još strašnija

“Čovjek svoju smrt proživljava samo jedanput. Slučajevi ‘kliničke’ smrti samo su događaji na rubu smrti. Nitko od onih koji su iskusili neke fenomene kliničke smrti nije stvarno umro pa se opet vratio u život“, piše prof. dr. Mijo Nikić, svećenik i psiholog s Filozofskog fakulteta Družbe Isusove, dodajući kako “pred sudištem znanosti ta se stanja mogu dovesti u vezu s tzv. ‘stres-situacijama’, gdje nedostatak kisika i glukoze pa izlučivanje endomorfina itd. izaziva ‘vizije’ kakve mogu imati alkoholičari u svome deliriju ili putnici koji se smrzavaju u snijegu“.

Markešić kaže da znamo kada nastupa smrt kod drugih, ali ne znamo do kada traje te ne znamo kako izgleda ono što umire te ostaje li trajno mrtvim. “Stoga se s pravom postavlja i pitanje: što je onda vječno – život ili smrt?“, piše on i dodaje, da bi se ipak osmislilo ovu vremenski ograničenu egzistenciju i da bi se smrt učinilo manje važnom, stvoreni su višestruki religijski, filozofski, svjetonazorski, kulturološki obrasci o postojanju tamo nekog sasvim drukčijeg, netjelesnog, u svakom slučaju nekoga pretpostavljenoga života nakon smrti u tamo nekom pretpostavljenom i drukčijem svijetu.

“U gotovo svim religijama nastoji se uvjeriti ljude da nakon smrti ima neko Negdje, Nešto ili Netko/Neki. Nitko nije siguran je li to zbilja ili obmana. Sve je u fazi pretpostavke. Međutim, za one koji vjeruju, npr. za kršćane, muslimane ili pak židove, smrt nije kraj, ona je tek neizostavan i prijeko potreban prelazak u jedan novi život“, objašnjava Markešić.

No čovjeku je imanentan bijeg od smrti, odnosno razmišljanja o njoj i njezino prihvaćanje. Prof. dr. sc. Ante Vučković s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Splitu kaže kako ljudi “smrt najprije ostavljaju po strani“, jer “sve manje ljudi umire u svojim kućama, okruženo članovima obitelji, a sve ih je više u bolnicama, staračkim domovima ili u ponekom rijetkom hospiciju“ i “to pokazuje koliko su naše predodžbe o dobroj i poželjnoj smrti daleko od svakodnevne zbilje”.

“Poželjna smrt postala je upravo nagla smrt. Nagla i bezbolna. Ako se u vjerničkoj predodžbi strah od smrti vezao uz strah od vječne sudbine, od gubitka raja i prijetnje paklom, naše vrijeme je strah vezan uz kraj života premjestilo na strah od dugoga umiranja i nadasve na strah od bolnoga umiranja te posve nepoželjne i ponižavajuće ovisnosti o tuđoj pomoći“, piše Vučković dodajući kako “smrt nije toliko strašna“, već je “strašnije umiranje, osamljenost i ovisnost“.

Da je umiranje uvijek bilo teško, ali da je danas ono “jezivije, usamljenije, nekako više mehaničko, depersonalizirano i dehumanizirano“, piše dr. Mijo Nikić, objašnjavajući da je to stoga što se “čovjek nije naučio susresti sa smrću dostojanstveno, prihvaćajući ono što je neizbježno“. “Ljudsko biće može zamisliti i prihvatiti činjenicu da drugi umiru, ali negdje duboko u svojoj podsvijesti čovjek je uvjeren da on neće umrijeti, da se smrt događa samo drugima, a ne njemu. Međutim, kad smrt ipak pokuca i na vrata njegove kuće, upotrebljava razne strategije odnosno psihološko-obrambene mehanizme da ublaži strah od vlastitog umiranja i same smrti“, piše Nikić navodeći pet stadija suočavanja sa svojom teškom dijagnozom, smrću i umiranjem, kroz istraživanja Elisabeth Kubler-Ross, najistaknutije stručnjakinje za smrt i umiranje. U prvom stadiju pacijent doživljava tešku osamljenost i upotrebljava “mehanizam negiranja“ ili nijekanja objektivne stvarnosti koji služi kao “tampon nakon neočekivanih šokirajućih vijesti“. Drugi stadij karakterizira ljutnja, koju pacijent usmjerava često na druge, najčešće članove vlastite obitelji, liječnike, medicinsko osoblje, pa i na samoga Boga. Treći stadij je “pogađanje“, u kojemu se želi postići neka vrsta “sporazuma“ s Bogom. Nakon njega kao četvrti slijedi depresija, kada pacijent osjeća da gubi sve ono što voli i sve ono što mu je mnogo značilo u životu. No tada bi, kaže dr. Ross, bilo “kontradiktorno reći mu da ne bude žalostan jer svi smo mi strahovito žalosni kada izgubimo voljenu osobu“, pa “ako mu se dopusti izraziti svoju bol, doživjet će konačno prihvaćanje mnogo lakše“. Dakle, “prihvaćanje“ onoga što je neizbježno i što se na početku nijekalo peti je stadij.

Zašto je pametnije vjerovati

Držanje smrti podalje od sebe u današnje vrijeme, kako drži fra Ante Vučković, moguće je i njezinim “množenjem u virtualnom i fiktivnom svijetu”.

“Mediji su puni umiranja. Teško da možemo gledati neki film a da ne vidimo i neku smrt. Ona može biti hotimice nasilna, kao što su ubijanja, ili slučajna, kao što su prirodne katastrofe ili nesreće uzrokovane ljudskom pogreškom. Smrti su se umnožile i u virtualnim igrama u kojima igrač više napreduje što više ubija. Premještanje smrti u sveprisutni virtualni svijet čini smrt svakodnevnom i prepoznatljivom, ali istodobno stvarnu smrt dalekom i nestvarnom. Način da pobjegnem od svoje smrtnosti jest da se sa smrću susretnem u igrama ili u zabavi. Od nepodnošljiva umiranja bake u susjednoj sobi najlakše je pobjeći u virtualne smrti na filmu ili igri“, misli dr. Vučković.

On navodi i primjer sv. Majke Terezije koju je svijet još prije proglašenja svetom pretvorio u ikonu pomoći najsiromašnijima i odbačenima, no tek smo nakon njezine smrti doznali u kakvoj je unutarnjem mraku živjela.

“To prije nismo znali. To je otkrio proces proglašenja blaženom pa potom svetom. Njezin mrak zrcali mrak Isusove žeđi na križu. Njezina ljubav mora da je bila nemjerljiva kad je toliko godina mogla ljubiti i činiti djela ljubavi i istodobno biti u mraku nevjere i udaljenosti od Boga, no kada ju je Isus pozvao riječima: ‘Dođi, budi svjetlo moje’, posve ga je razumjela“, piše dr. Vučković dodajući da “trag volje da svoj život i svoju smrt suobličimo prauzoru, naći ćemo na našim grobljima“, jer je “većina grobova obilježena križem”. “Križ je sredstvo ubijanja i predstavlja okrutnu i sramotnu smrt. Ali Krist je križ svojom smrću pretvorio u spasenje. Njegov križ od tada stoji u svjetlu uskrsnuća. Volja umirućih i onih koji iza njih ostaju volja je da ne nestane ono što je dragocjeno i da umrli život uskrsne na novi život. Zato križevi na grobovima”, tumači fra Ante Vučković.

Dr. Nikić kaže kako je čovjek razumno biće i da po svojoj naravi traži smisao svega što mu se čini i što mu se događa pa je svjestan i da je smrt stvarnost od koje ne može pobjeći.

“Za ateista, pa i agnostika, smrću se čovjek poništava i vraća u ništavilo, a istinski vjernik, kršćanin, vjeruje da u smrti Bog zove čovjeka k sebi. ‘Ja ne umirem, ja ulazim u svoj život’, uskliknula je sv. Mala Terezija prije svoje smrti, koja se dogodila u 24. godini njezina života. Poštujući ideološko uvjerenje svake osobe i njezinu odluku da izabere ateistički ili agnostički svjetonazor, želim naglasiti da uvjerenje čovječanstva na globalnoj razini ide u prilog onima koji vjeruju u zagrobni život”, piše p. Mijo Nikić dodajući da “nasuprot naletu ateističko-agnostičkog svjetonazora, vjernici intelektualci trebali bi više naglašavati stav da je pametnije vjerovati nego ne vjerovati”.

“Uostalom, to je već davno ustvrdio filozof i fizičar Pascal svojim dokazom iz oklade za Božju opstojnost. Ljudska je duša po naravi vjernička, ona može i želi vjerovati. Uskratiti joj tu mogućnost znači nanositi nasilje vlastitoj naravi. Ne vjerovati u mogućnost zagrobnog života ili čak ismijavati one koji u to vjeruju značilo bi zatvoriti sebi horizonte nade i praktički zanijekati da život ima smisao jer, ako se smrt ne može osmisliti i nadvladati, onda ni život nema smisla. Takav stav imao bi onda destruktivne učinke na psihološkoj, a još više na duhovnoj razini ljudske osobnosti”, kaže dr. Nikić.