Špijunski duh iz boce

Uz privatizaciju u kojoj je opljačkana Hrvatska, što je apsolutno nenadmašiv grijeh HDZ-ove vlasti, manipuliranje tajnim službama radi preventivnog nadzora nad političkim neistomišljenicima drugi je po težini krimen koji i dandanas nosi stranka Ive Sanadera.

Izbijanjem u javnost podatka koji zasigurno nikad nije trebao postati javan, o tome da su članovi Savjeta za razvoj civilnog društva podvrgnuti sigurnosnoj provjeri, uz zaprepašćujuće objašnjenje smijenjene šefice Ureda za udruge Jadranke Cigelj da je to zapovjedila potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, nezadovoljna sastavom tog tijela, kao da je iznenada pušten duh iz boce začepljene nakon smrti Franje Tuđmana.

Činjenica da su agenti Središnje obavještajne agencije dobili zadatak da provjere ljude koji se bave ljudskim pravima, građanskim slobodama, zaštitom svih vrsta društvenih manjina, razvojem svijesti o važnosti civilnog društva, neugodno podsjeća na razdoblje kad je HDZ-ova vlast stavljala pod špijunsku kontrolu nepodobne novinare, oporbene političare, sindikalce, pa i nepoćudne ljude u vlastitim redovima... Iako je prošlo sedam godina otkako se javnost suočila s tom mračnom stranom HDZ-ove vladavine, mnogi ugledni Hrvati još pamte osjećaj šokiranosti spoznajom da o njima postoji obavještajni dosje u kojemu su zabilježene njihove kavice na špici, telefonski razgovori, liječnički nalazi...

Za takve ispade hrvatska javnost odavno nema tolerancije. Logično. Hrvatska povijest bila je premrežena obavještajnim aktivnostima protiv Hrvata. Komunistički se režim pola stoljeća koristio jugoslavenskim obavještajnim službama, formalno namijenjene zaštiti državne sigurnosti, za obračunavanje s unutarnjim neprijateljima, posebno u Hrvatskoj. Špijunski rat koji je u kontekstu svojih frakcijskih borbi raspirio HDZ bio je nastavak prakse u kojoj politika brani svoje interese stavljanjem društva od kontrolu. I kad se već činilo da je politička paranoja u kojoj bi građani bili žrtve špijunskih igara napokon stvar prošlosti, najnovija je afera izvlači na površinu. Premda je tajne službe u drugoj polovici devedesetih zloupotrebljavala desna frakcija unutar HDZ-a, cijela je stranka ostala duboko kompromitirana.

Zbog tog biljega usađenog u kolektivno pamćenje, još je uvijek vrlo lako potaknuti sumnju u iskrenost HDZ-ove transformacije u proeuropsku stranku kojoj su demokratske vrijednosti i ljudska prava svetinja. Upravo zato što se HDZ-u teško oprati od grijeha iz prošlosti, obavještajna provjera ljudi koji se ne bave neprijateljskim djelovanjem protiv države niti u bilo kojem pogledu predstavljaju ugrozu za nacionalnu sigurnost, pretvorila se u novu aferu koja je u izbornoj godini zaskočila Ivu Sanadera. I on se mora pobrinuti da se skandal do kraja raščisti. Kako zbog vlastite vjerodostojnosti, tako i zbog časti i autoriteta svoje stranačke zamjenice Jadranke Kosor.

Ako je kriva, kao što je optužuje Jadranka Cigelj, premijer bi je morao smijeniti. Bez obzira na to što mu to ne bi odgovaralo u izbornoj godini. Ali ako nije kriva, mora joj pomoći da se obrani od sumnje koja je na nju nalijepljena. U zemlji u kojoj je politika često svedena na vanjski dojam, za Jadranku Kosor bi najgore bilo da se ta priča pomete pod tepih. Jer, osim što je ministrica kojoj dio javnosti nikad neće priznati nijednu zaslugu, jednostavno zato što joj je antipatična, odjednom je prikazana kao rigidna HDZ-ova političarka iz najmračnijih dana, koja ne preza ni od angažiranja špijuna da bi držala stvari pod kontrolom. A što god tko mislio o političkom liku Jadranke Kosor, rigidna nikad nije bila.