Staša Zurovac već je odavno prepoznat kao jedan od najboljih domaćih koreografa. Rođen je 1973. godine u Zagrebu, gdje je završio Srednju školu za klasični balet, a onda i Baletnu akademiju Vaganova u Sankt Peterburgu. Nakon plesačke karijere u zagrebačkom Baletu, bio je uspješni ravnatelj Baleta HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, koreografirao je u zemlji i inozemstvu, a dobio je i niz domaćih i međunarodnih nagrada, među ostalim i godišnju nagradu Vladimira Nazora za balet "Proces", ali i dvije nagrade hrvatskog glumišta. Ove nedjelje u Kneževu dvoru ansambl Dubrovačkih ljetnih igara premijerno je izveo Vojnovićevu "Dubrovačku trilogiju" u Zurovčevoj režiji.
Lani ste na Brijunima režirali Krležu, sada na Dubrovačkim ljetnim igrama Vojnovića. Napuštate li posao koreografa?
Ne napuštam posao koreografa. U studenom imam zacrtanu praizvedbu za Balet HNK u Zagrebu, "Modrobradi", tako da to što radim dramsku predstavu više govori o mom proširenom afinitetu da se bavim i drugim vrstama scenskog izričaja.
Je li vam otegotna okolnost režirati Dubrovačku trilogiju u gradu u kojem se čini da svi sve znaju o Vojnoviću?
To jest velika odgovornost, ali nikako otegotna okolnost, upravo suprotno, shvaćam to kao izazov u kojem nalazim motivaciju. To što u Dubrovniku svi sve znaju o Vojnoviću govori samo da Dubrovčani znaju i žele čuvati tog velikog pisca koji je s ljubavlju upleten u živo tkivo njihova grada i duše, a čim se Vojnovićevom "Trilogijom" počnete baviti, nije teško zaključiti zašto je tomu tako, jer se taj isti proces vrlo brzo ostvari i u vama.
Kako ste surađivali s Mani Gotovac koja je dramaturg predstave, a izabrala je i glumce i lokaciju predstave te vam je ujedno nadređena jer potpisuje dramski program Igara?
Surađivao sam normalno dok se ponašala normalno, kad se to promijenilo s njene strane, nisam više surađivao. Suludo je i besmisleno naglašavati i isticati i gdje god se može pripisivati sebi izbor glumaca i prostora. Nisu to dionice, pa tko je više otkupio, većinski je vlasnik.
Pa tko je onda stvarno birao glumce?
To jesu bili njezini prijedlozi, ali sve smo radili skupa kroz sate i sate razgovora o svakom pojedinom glumcu i svakoj pojedinoj riječi u samoj adaptaciji. Barem je to bio moj dojam. Vjerujte da taj samopripisani izbor ne bi bio takav da se nisam s njime složio i odobrio ga kao režiser, tako da je to isticanje poluistinito i samim time nepotrebno i bez ikakva smisla, osim samopromotivnog.
A njezina nadređena pozicija kao ravnateljice dramskog programa Igara?
Smatram da u umjetnosti nema nadređenih, pa prema tome ni podređenih pozicija, tko misli suprotno, nesretno je zalutao u krivi svijet.
Jeste li spremni za kompromise u umjetnosti?
Kompromisi su sastavni dio života, pa tako i posla, ali ipak nastojim da, kada se dogode, budu bolje rješenje od onog prvotnog. Nažalost, to nije uvijek moguće, ali takve neprilike shvaćam isključivo kao dio vlastite škole u kojoj učim kako takve situacije sljedeći put nadvladati.
U "Dubrovačkoj trilogiji" igraju glumci u rasponu od legendarne Milke Podrug Kokotović ili Dubravke Miletić, koja je prerano nestala iz teatra, pa do studenata glume. Kako surađuju?
Cijela glumačka ekipa surađuje zaista fantastično, a upravo taj sraz iskustva i neiskustva nešto je od čega nema ljepšeg u umjetnosti, a da bi ta razmjena bila moguća u jednom takvom kolektivnom činu kao što je kazališna predstava, treba imati puno međusobne ljubavi, a time smo svi blagoslovljeni od početka do kraja procesa.
Slušaju li vas glumačke legende?
Više ja slušam njih, jer i tako smatram da se redateljski posao više sastoji od slušanja nego od pričanja, a imam i što naučiti.
Jeste li imali dovoljno termina za pokuse u Kneževu dvoru koji je zlatna koka dubrovačke turističke ponude?
Za kazališnu predstavu nikad dovoljno termina, ali bilo bi neskromno reći da u tom smislu nešto nije bilo u redu. Znao sam dovoljno unaprijed koliko dana za probe imamo u samom prostoru, tako da smo bili dobro pripremljeni i ništa nas u tom smislu nije iznenadilo. Mislim da smo ga osvojili, jednako kao i on nas.
Kako je u Dubrovniku, koji je prepun stranaca i polako prelazi u strano vlasništvo kao i cijela Hrvatska, raditi tekst o propasti Dubrovačke Republike?
Tako i kako zvuči vaše pitanje. Sve ste rekli.
Jesu li uvjeti rada u Dubrovniku lagodniji nego na Šerbedžijinim Brijunima?
Uvjeti rada su neusporedivi. Ipak je dubrovački festival puno bogatiji i u financijskom i u logističkom smislu. Na Brijunima treba imati puno više upornosti i ljubavi da bi se izdržalo iznijeti sve što kazališne produkcije na otoku zahtijevaju. Ali bez obzira na tu za mene nepotrebnu komparaciju, smatram da i jedan i drugi festival zaslužuju puno, puno više.
Bili ste baletni plesač, pa koreograf, sada češće režirate kazališne komade. Što je sljedeće? Film?
Umjetnost je kao san. Kad ispuniš jedan, pojavi se drugi. Samo se treba znati postaviti u odnosu na to, odnosno treba znati ostati s dvije noge na zemlji.
Vaša predstava "Tko to tamo peva" iz beogradskog Narodnog pozorišta igrana je 150 puta. Jesu li druge vaše uspješnice igrane toliko puta?
To je brojka koja se tiče samo izvedbi u Narodnom pozorištu. Mislim da ih je s gostovanjima odigrano i više nego duplo. Ne, nijedna predstava mi nije odigrana u tolikom broju u cijeloj mojoj karijeri, što ne znači da nije bila uspješnica.
Zašto u Hrvatskoj balet koreografiraju uglavnom strani koreografi? Jeste li im vi domaći preskupi?
To je nažalost tako iz vrlo jednostavnog razloga, domaćih koreografa nažalost nema dovoljno da bi zadovoljili potrebe repertoara hrvatskih kazališta, ali to samo govori o sustavu koji nema baš nikakvu viziju stvaranja i obrazovanja vlastitog kadra u tom smislu. Puno bogatije, razvijenije nacije, i s puno duljom tradicijom, odavno su shvatile da si takvo što ne mogu priuštiti, jer to je ni manje ni više samoubilačko ponašanje.
Jeste li doživjeli satisfakciju kada je Nada Matošević Orešković dobila otkaz u riječkom HNK iz istog razloga iz kojeg je i vama otkazala suradnju?
Moja satisfakcija leži negdje sasvim drugdje, u mojoj djeci i ljudima koje volim i naprosto nemam ni želje ni vremena baviti se beznačajnim glupostima.
Koji je najbaletniji grad u Hrvatskoj?
Nemojmo se zavaravati da takvo što postoji. U Hrvatskoj prije svega ne postoji balet, balet čine balerine, baletani, pedagozi, korepetitori, balet-majstori, koreografi itd., a oni su u našoj zemlji uglavnom uvezeni, kao i mnogo drugih "proizvoda" za koje imamo i mogućnosti i sposobnosti sami ih stvoriti, a to ne radimo, iz meni nepoznatog razloga, i pritom se jako žalimo.
Svojedobno ste dobili Nagradu Vladimir Nazor uz Berislava Šipuša za balet "Proces". Hoćete li iskoristiti poznanstvo sa Šipušem još dok je ministar?
Nisam koristoljubiva osoba.
Mislite li da umjetnost može podnijeti neskriveni politički aktivizam?
Ne da može, nego mora, a da to nije moj par rukava, nije. Za mene je umjetnost stvaranje, a ne borba, i samim time, kad se dogodi, uvijek iznova dobivena bitka bez ispucanog metka.
Ima li Hrvatska previše nacionalnih kazališta?
Nikako, ima ih premalo pravih. Za to se vrijedi boriti.
Plesači zbog kondicije moraju živjeti vrlo disciplinirano. A kako žive koreografi i redatelji? Hedonističkije?
Ako je to pitanje usmjereno na mene, onda je moj odgovor da, malo.
Takve mi u Hercegovini zovemo "zvizga" .