Što bi u Beogradu rekao Jandroković iz 2015.

Prije nepune tri godine, jedan je zastupnik u Hrvatskom saboru i iskusni bivši diplomat dao prilično preciznu definiciju dinamike približavanja Srbije Europskoj uniji. I prilično dobro sažeo zbog čega to srpsko približavanje Europi može, iz hrvatske perspektive, kriti problematičnu zamku.

“Proces europeizacije Srbije trebao bi voditi potpunom odvajanju Srbije od vrijednosti velikosrpskog projekta, a Srbija pokušava upravo suprotno”, rekao je tada i dodao da je u Beogradu na djelu “politika koja Srbiju pokušava vratiti vrijednostima projekta Velike Srbije i takvu je približiti Europskoj uniji”. Na Hrvatskoj je, dodao je, da bolje od svih članica EU prepozna velikosrpsku strategiju i da na to ukaže, ako već srpski vladar Aleksandar Vučić manje ili više uspješno skriva svoju vrijednosno velikosrpsku strategiju od međunarodnih aktera koji su Srbiji najbitniji, a to su Njemačka i SAD.

Zastupnik i bivši diplomat koji je dao tu definiciju u srpnju 2015. zove se Gordan Jandroković i danas je prvi predsjednik Hrvatskog sabora koji odlazi u službeni posjet Srbiji. Stoji li Jandroković i dalje pri toj svojoj staroj definiciji? Kojoj je tada dodao i ovo: “Vrlo sam tvrd po tom pitanju, ali to je na temelju višegodišnjeg iskustva. Ponekad mi se čini da oni našu dobronamjernost doživljavaju kao našu slabost. Srbiji jednostavno treba jasno reći: mi želimo suradnju, želimo vam pomoći, ali ne možete se tako ponašati, dok to ne promijenite ne možemo graditi suradnju. Treba im jasno dati do znanja da će imati potporu oko ulaska u EU, ali pod uvjetom da prihvate civilizacijske vrijednosti koje jesu dio EU”.

Jer, nema sumnje da prvi službeni posjet izaslanstva Hrvatskog sabora Beogradu donosi Vučiću još koji plus u očima onih dužnosnika EU koji samo gledaju da se zadovolji forma dobrosusjedskih odnosa i regionalne suradnje, kao što je dobio i pluseve zbog onog neobičnog posjeta Hrvatskoj početkom veljače.

Vučićev posjet nije zapravo bio ništa drugo nego njegov korak na europskom putu kroz odbijanje odricanja od velikosrpske politike, i to na mjestu gdje je ta politika nanijela toliko zla. Jandrokovićev posjet Beogradu nastavak je toga, što je započela predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović.

Jasno je da ti usiljeni hrvatsko-srpski razgovori donose pluseve Vučiću, ali kakvu političku korist donose Hrvatskoj?

Ako Jandroković i dalje smatra da je na djelu to što je definirao prije tri godine, a odlazi u Beograd da tome dade i hrvatski parlamentarni blagoslov, onda politički statira u tim pokušajima Srbije da se približi Europskoj uniji kroz vraćanje velikosrpskoj politici.

Ako, pak, misli da su stvari drukčije, onda bi bilo dobro da objasni kako drukčije. Jer, ne čine se drukčijima, pogotovo i nakon što je UN-ov sudski mehanizam u Haagu prošlotjednom presudom Šešelju na neki način pomogao političkoj rehabilitaciji projekta Velike Srbije.

Šešelj je nakon te presude izjavio da je “ponosan na sve pripisane ratne zločine i spreman ih u bliskoj budućnosti višestruko ponoviti”, što je monstruozna izjava.

Zapravo, još od Vučićeva posjeta Hrvatskoj na poziv predsjednice Grabar-Kitarović, događa se tihi i javnosti nedovoljno obrazložen zaokret u stavovima najviših hrvatskih dužnosnika, sve odreda HDZ-ovaca, prema Srbiji.

Zaokret predsjednice je očit. Od dosta neugodnog pisma Miloradu Pupovcu s tezom da predstavnici manjina doživljavaju prijetnje jer sami provociraju i vrijeđaju većinu, do sudjelovanja s Vučićem na velikoj skupštini SNV-a u Lisinskom. Od pokušaja predstavljanja inicijative Triju mora kao nekakvog udaljavanja Hrvatske od Balkana do guranja projekta modernizacije pruge Zagreb-Beograd kao jednog od infrastrukturnih projekata u sklopu tih istih Triju mora na predstojećem summitu te neformalne inicijative u Rumunjskoj.

Zaokret Vlade bio je vidljiv u priopćenju nakon sastanka premijera Andreja Plenkovića s Vučićem: više se ne govori o hrvatskom “uvjetu” promjene srpskog zakona o hibridnoj jurisdikciji za ratne zločine, već o sklapanju bilateralnog ugovora o kaznenom progonu i kažnjavanju ratnih zločina.

Sve su to razumne stvari, nitko nije protiv dijaloga između Hrvatske i Srbije, samo je pitanje koliko je iskrenosti u ovoj politici usiljenih susreta i tihih, neobrazloženih zaokreta. I ima li Hrvatska koristi od takve politike u kojoj za potrebe domaće javnosti političari glume najtvrđu, nepokolebljivu, ponekad i kontraproduktivnu politiku prema Srbiji, dok za potrebe međunarodnih partnera pristaju držati svijeću Vučiću.