Što je oteto, treba vratiti vlasniku

Zagrebački svećenik, teolog i direktor Kršćanske sadašnjosti prof. dr. Adalbert Rebić iznosi pak sasvim oprečne stavove.

Treba li Crkvi vraćati sve što joj je oduzeto?
 Treba. I to po zakonu pravednosti. Postoji načelo "res clamat ad dominum", što znači "stvar traži svoga vlasnika". Oteta imovina za vrijeme neke diktature redovito se vraća vlasnicima kad se diktatura svrgne i na vlast vrati demokratski izabrana vlada. U većini zemalja koje su izašle iz komunizma i izabrale demokratski sustav imovina je vraćena Crkvi.

Malenica drži da se Crkvu ne može tretirati kao privatnog vlasnika jer je najveći dio imovine do 1848. stekla ubiranjem desetine.
 To što zastupa Malenica u najmanju je ruku vrlo čudno. Ono nema nikakva utemeljenja ni u pravu ni u moralu. Crkvu valja tretirati jednako kao i svako drugo pravno tijelo kojemu je nešto oteto. Pa i država koja je nezakonito drugoj državi oduzela njezino vlasništvo mora ga vratiti kad se uspostave normalni odnosi. Oteta se imovina treba vratiti vlasniku bez obzira bio on fizička ili pravna osoba. Nažalost, poslije pada Berlinskog zida u nekim državama (mislim tu i na Hrvatsku) još nije izvršena lustracija koja je uobičajena kad se neka diktatura svrgne s vlasti i dođe demokratski izabrana vlast. Tako su u nas i u strukturama vlasti i u medijima djelatni još uvijek mnogi bivši komunisti ili komunizmom indoktrinirani ljudi. A na pitanje tzv. desetine trebao bi odgovoriti povjesničar od struke, što Malenica sigurno nije. To što je Malenica izrekao glede desetine puko je simplificiranje.

On misli kako bi trebalo mijenjati ugovor sa Svetom Stolicom ili Crkvu skinuti s državnog proračuna kako bi se ispravila nepravda.
 Što se tiče ugovora sa Svetom Stolicom, odgovorit ću vrlo kratko: "Pacta sunt servanda!", to jest "ugovore treba poštovati". Niti je Hrvatska a niti Sveta Stolica anonimni ili bilo kakav pravni subjekt. Neka gospodin Malenica dopusti državnim vlastima koje su zakonito izabrane i koje se žele ponašati po Ustavu i po međunarodnom pravu da obavljaju svoj posao u miru za dobro građana koji se ionako najvećim dijelom smatraju katolicima. Što se tiče državnog proračuna, on je ostvaren najvećim dijelom upravo poreznim davanjima vjernika, članova Crkve. Država nije neka apstraktna stvarnost nego je ona zajednica naroda, koji su u ovom slučaju u vrlo velikom postotku katolici. A na znanje Malenici i svima njemu sličnima: udio onoga što Crkva dobiva od države jest samo oko 0,2 posto državnoga proračuna.

Je li Crkva ugovorima privilegirana ili nije?
 Ugovorima Crkva nije ni u kojem slučaju povlaštena. Takvi su ugovori normalni u rješavanju uzajamnih odnosa između države i Crkve, koje su inače jedna od druge odijeljene. To čini na ovaj ili onaj način i većina drugih država u svijetu. Nisu ti ugovori nikakva hrvatska specifičnost. Oni su oblikovani po uzusu međunarodnog prava. Slični su ugovori potpisani između Hrvatske i drugih njezinih manjinskih vjerskih zajednica.

Bi li Crkva trebala javno predočiti svoje financije kad dobiva novac iz proračuna?
 Želio bih vjerovati da Crkva državnim vlastima predočuje račune kako raspolaže dobivenim novcem. To je uhodani uzus koji traži država a poštuje Crkva. Volio bih da Malenica shvati kako Crkva uopće nema toliko novca koliko on zamišlja. Crkva tim novcem uspijeva pokrivati tek svoje najveće potrebe. Uz gradnju crkava, koju inače bitno podupiru župljani pojedinih župa u kojima se crkve grade, Crkva ima još mnogo drugih troškova, troškove svojih središnjih ustanova kao što su mala sjemeništa s gimnazijama, velika sjemeništa ili bogoslovije u kojima se odgaja budući kler, Caritas koji se brine za bolesne i siromašne, tisak, radio i mnogo toga. Za sve to Crkva još uvijek najvećim dijelom novčanu pomoć dobiva izravno od svojih vjernika, jer svota dobivena od države nije dovoljna niti je redovita. Crkva ne raspolaže čak ni tolikim iznosom kojim raspolaže neki bogatiji poduzetnik u Hrvatskoj.

Malenica upozorava da Crkva nije dobar gospodar, a da je postala najveći kapitalist u zemlji, da nepotrebno gradi mnoge Crkve i da prodaje zemlju koja joj se vraća.
 Jednako tako kao što Malenica prigovara Crkvi i državi prigovaraju mnogi kritičari. Pokazuje se naprotiv da u Crkvi ima mnogo poduzetnika koji znaju i mogu i te kako uspješno raspolagati novcem u gradnjama, u uzdržavanju središnjih ustanova, karitativnih pothvata i mnogih drugih pothvata. Ako ima u tome nekih iznimaka, one ne mogu biti pokazatelj i mjerilo za cijelu Crkvu.

Je li se za Sanaderove vlade više počelo vraćati imovine Crkvi nego za Račanove?
– Ništa se više imovine nije počelo vraćati Crkvi za Sanaderove vlade nego za Račanove. Za Račanove se vlade bar počelo iskazivati dobru volju da se Crkvi počne vraćati njezina imovina. Za Sanaderove se vlade ništa od imovine nije vratilo Crkvi. Stupanj brzine kojom bi se trebala vraćati Crkvi njezina imovina ima više kočnica. Prva su osobni interesi pojedinaca u postupku vraćanja imovine. Druga je velika kočnica državna birokracija na koju se svi tuže. Treća je kočnica pravni sustav koji prijeći povratak imovine Crkvi. Četvrta je kočnica to što nisu do kraja definirani postupci glede povratka imovine. Što da vam kažem? Neki novinari misle da sve znaju i da su 'privilegirani' da sve mogu i smiju staviti u pitanje. Na žalost, takvi nisu sposobni stvari ispitati do kraja i da se onda u svojim istupima objektivno služe istinom, nego nastoje zamagliti sve što se zamagliti da.