Da nisu boksačke vreće, a bome ni zaposlenici institucija za preodgoj, poručili su jučer nastavnici i profesori koji su izišli na zagrebačke ulice tražiti priznavanje autoriteta, status službenih osoba i konačno usvajanje Pravilnika o pedagoškim mjerama. Sve to zbog slučaja “Franjo”, nastavnika čakovečke srednje škole Franje Dragičevića koji se, da bi obranio sebe i svoje dostojanstvo, obračunao s učenicima.
Slučaj “Franjo” kao i slučaj zbog kojeg se dva puta u Hrvatskoj prosvjedovalo pod egidom “Za bolje obrazovanje” dva su primjera kako ključne, nužne i temeljite promjene u obrazovnom sektoru uopće ne provode političari, nego masa okupljena na ulicama. A okupljaju se tek kada se iz čaše počne prelijevati nezadovoljstvo onih kojih se promjene izravno tiču, tada zahtijevaju poteze, mjere i pravilnike koje uređene države postavljaju kao temelje na kojima zatim provode sve daljne izmjene – poput izmjena u sadržajima predmeta.
Podsjetimo, na jednom predmetu, i to informatici, prelila se čaša nezadovoljstva pa je napravljen pritisak da se provedu sve izmjene koje se tiču osnovnih i srednjih škola, zbog jednog nastavnika koji je izgubio živce u fokus se vratila tema vrijednosti, autoriteta i (ne)značaja nastavnika. A kada će se u fokus vratiti svijest da nije dobro prihvatiti tezu “bolje ikakve promjene, makar bile zbrda-zdola, nego nikakve” Hrvatska će doista moći govoriti o stvarnom reformskom procesu škola i učionica.
Ovako se zaplećemo, od slučaja do slučaja, koji više ili manje frapira javnost, pa se bacamo, radi mira među građanima, u obećanja izrade svakojakih strategija koje bi trebale egzistirati godinama u, gle čuda, uvijek prezentiranim, sretnim školama, još sretnijim učenicima i oduševljenim nastavnicima.
Sve te strategije koje su obećane samo u ovoj godini, a koje su uvjetovane javnim pritiscima, na koljena će baciti sve one “nevidljive” administrativce u uredima Ministarstva obrazovanja. Netko ih treba osmisliti, pripremiti i napisati. A trebale su biti u primjeni. Odavno – jer tek sad jasno je da smo pogriješili desetljećima prije u podučavanju današnjih roditelja, koji znanje o vrijednostima nisu uspjeli prenijeti na današnje generacije učenika.
Pogledajte i video razgovora s profesorom Franjom Dragičevićem:
Problem i jeste sto u Hrvatskoj sve kroji ulica a ne struka.. Mozemo se sloziti da ima problematicne djece, uvijek je bilo i biti ce.. Ali u ovoj cijeloj prici se prosvjetare stavlja na neupitnu poziciju pozitivaca.. Sto to znaci, da nema losih i nekompentetnih ucitelja i profesora ???? Ako se opet mozemo sloziti da nam je skolstvo lose, barem kako se tvrdi u medijima ali i u politici i akademskim krugovima, a i vidi se u praksi..zar nije logicno da lose skolstvo proizvodi lose ucenike nizih skola, a slijedom logike onda i visih skola i u konacnici i fakulteta ?? Znaci prosvjeta proziva sustav za lose skolstvo isto to skolstvo koje je stvorilo same te prosvjetare, zar onda nije logicno da imamo lose i ne kompetetne proizvode u obliku profesora i ucitelja ??? Primjera je bezbroj, od profesora koji jednostavno nemaju vjestinu niti znanja da ucenicima pojasne gradivo, do bahatih isfrustriranih osobnim problemima i nedostacima, koji nemaju znanja niti osjecaja za pedagogiju, kronicnih alkoholicara (sto nije rijetko) pa do onih koji imaju znanja ali ga jednostavno ne znaju prenijeti na ucenike.. I ako stavimo na stranu one ne odgojene ucenike, sto sa dobro odgojenim ucenicima, marljivim i zeljnjim ucenja i znanja a koji imaju gore navedene profesore ??? na koji nacin njih sustav stiti ??? Gdje je ta selekcija koja dijeli profesore na uspjesne , manje uspjesne i lose ??? Dakle, isfurali ste vise slucaj franjo ajde sada se malo spustite na zemlju i budite malo samokriticni...