Sve sam stekao svojim radom

Eto, i opet se Milan Ivkošić očešao o me, i opet klevetnički (Večernji list, 4. studenoga 2005.). Na koncu konca, to je Ivkošićeva navada: ako Ivkošić išta mrzi, mrzi uspješne Imoćane. Koliko se iživljavao nad pokojnim Vladom Gotovcem, kako je popljuvavao Raosove (i moje) "Prosjake i sinove", a koliko me pamćenje služi, i dr. Žarko Domljan je fasovao svoju "činiju". Ipak, priznajem dozu mazohizma: slab sam na poneku Ivkošićevu dobru rečenicu. U posljednje vrijeme Ivkošića se sve teže podnosi: ispisuje cijele plahte novinskoga papira, a otvoriš li bilo koju televiziju, tamo čuči i čeka te Ivkošić. Teško je naći čovjeka koji tako svaki dan i svaki tren može biti i pametan i duhovit i zabavan kao Milan Ivkošić.

Ne bih se ni sada osvrtao čak ni na ružnu klevetu, koja pogađa moju obitelj da nije zabasao i u šport. Ma slušajte ga: "... Budući da je sport imitacija, ili metafora ratništva... Gotovo sav ratni leksik, u izvornim oblicima, ili ublaženim inačicama, preselio se u sportski rječnik." Čiji? Šport je po svome međunarodnom ustrojstvu, i duhu, nadmetanje, fair play, a ne rat, dragi Ivkošiću.
Nikad, baš nikad, ne bih izgovorio to što mi Ivkošić stavlja u usta: da sam Duju Draganju nazvao "običnim plaćenikom".

Dobro poznajem roditelje Duje Draganje. Vrlo su mi dragi, kao i njihov sin. To moje znanje sluti mi da Duje i ne će poslušati Ivkošića, ni njegovu istomišljenicu iz redakcije, Jasminu Popović, koja poručuje: "Sretan ti put, Duje... Svi koji to mogu trebaju otići i u globalnom selu, pronaći zastavu pod kojom će dobro živjeti od svoga rada." Je li gospođici Jasmini dobro u ovom našem globalnom zaseoku, ili joj u susjednim selima nitko nije ponudio ni bolju zaradu ni bolju zastavu?

Zastava? Samo najvećima na Olimpijskim igrama pripada himna i zastava. Do 1992. godine to se nama nije moglo dogoditi jer smo nastupali pod tuđim zastavama. Godine 1992. u Barceloni bila je teška odluka kome dati čast  barjaktara na otvaranju. Bila su dva kandidata: Dražen Petrović i Goran Ivanišević. Trener košarkaša Petar Skansi molio me da izuzmemo Dražena, jer je već drugi dan imao  tešku utakmicu. Rekao sam Goranu i Draženu: "Dogovorite se vas dvojica". Obojica su šutjela, a onda je Dražen s mukom izgovorio: "Moram poštovati odluku trenera. Neka je nosi mali"...

Skoro je zasuzio, zagrlio ga i rekao: "Mrzit ću te zato ciloga života!" Sutradan je već iskusnog Gorana dobrano zahvatila trema: nosio je hrvatsku zastavu!
Na Olimpijskim igrama u Pekingu hrvatsku zastavu trebao bi nositi Duje Draganja. Ode li u "globalno selo", ta mu se prilika nikad više ne će pružiti. Ivkošić, u čije rodoljublje osobno nikad nisam mogao posumnjati, piše: "...Kad je objavljena svota za koju bi Draganja otišao u Katar, tko nije pomislio da bi je i sam uzeo!" Hvala Bogu da se svakom novci ne nude! Kako globalistima protumačiti da se nikad nije dogodilo da je Francuz otišao pod njemačku zastavu, nikad Englez pod talijansku... oni imaju novaca? Krivo, jer tko god ima novaca uzeo bi još, ali tkogod ima zastavu osjeća je kao svetinju! Da Ivkošić misli gotovo isto, napisao je samo dan kasnije briljantno, onako kako samo on zna oduševiti: "...

Hrvatski narod u Njemačkoj ne postoji. Narod postoji samo tamo gdje je okružen svojim jezikom, školama, sveučilištima (...) i zemljom koju osjeća svojom i kojoj ostavlja svoje potomstvo." Eto, zašto sam Ivkošiću do sada sve opraštao i preko svega prelazio, ali rečenicu: "... Tu nestašicu opravdava i Antun Vrdoljak, nazivajući Draganju običnim plaćenikom, prešućujući, naravno da bi samo stoti dio novca što ga je on od države dobio za sebe i svoju obitelj bio dovoljan za nekoliko Draganja" morat će mi Ivkošić objasniti na sudu.

Nema ni države, ni poretka koji je meni išta dao što ja nisam stekao svojim radom. Može biti da sam ja svojoj obitelji dao više nego Ivkošić svojoj, ali ja sam zato puno, puno više radio. I u tome je kvaka, dragi zemljače!