Šveđani i bez eura vode Uniju u krizi

Najteže predsjedanje otkako postoji EU, tako se u Švedskoj opisuje njen mandat koji počinje 1. srpnja i na kojem će se, kako sada stvari stoje, prelomiti doslovno svaki europski i globalni problem. Za razliku od “kamilice” tijekom prošlog švedskog predsjedanja 2001., sada se ozbiljno računa na to da ni Švedska neće biti pošteđena “iznenađenja” poput rata u Gruziji prošloga ljeta ili plinske krize između Rusije i Ukrajine. No, ono što smo doznali tijekom višednevnih razgovora u švedskom parlamentu i po uredima premijera i ministarstava upućuje na to da će akutni problem bez premca ipak biti financijska kriza.
 
– Još ne znamo kako ćemo se nositi s krizom. Kao da već ona sama nije dovoljna, ove godine imamo i Lisabonski sporazum, ponovni referendum u Irskoj, izbore na europskoj, ali i na nacionalnoj razini, te ključnu konferenciju u Kopenhagenu o klimatskim promjenama – opisala nam je atmosferu Maria Asenius, državna tajnica iz Ministarstva za EU.
 
“Ne spominjite euro!”
 
EK je nedavno izišao s procjenom da će do jeseni prosječna stopa nezaposlenosti u EU skočiti na 10 posto te da će posebno biti pogođeni radnici u industriji. To pak čini izvjesnim ostvarenje sve češćih upozorenja da bi tijekom ljeta i jeseni diljem Europe mogli izbiti socijalni nemiri. U tom pogledu švedsko predsjedanje moglo bi se pokazati kao sretna okolnost, jer je riječ o zemlji koja je desetljećima razvijala vlastiti put između kapitalizma i socijalizma, a koji joj je omogućio jedan od najviših standarda u svijetu te gotovo rekordan očekivani životni vijek građana. Iako je do jeseni još daleko te se na toliki rok malo tko usuđuje prognozirati razvoj financijske krize, u skladu s naslijeđem svog socijalnog “trećeg puta”, prilično je jasno da će Švedska zastupati intenzivno zapošljavanje i održivi razvoj. Ono što će joj u tom dijelu biti velik problem jest to što još nije uvela euro kao svoju valutu.
 
Kada su potkraj 1994. Šveđani na referendumu odlučivali o ulasku u EU, istovremeno su odbili odreći se svoje krune, a isti su stav ponovili i 2003. Iako se ispočetka činilo drugačije, s vremenom su se takvi potezi sve više pokazivali pogrešnima.
 
– Sjećate li se onog skeča Johna Cleesea iz “Faličnog pansiona” kad histerično upozorava svoje suradnike da pred njemačkim gostima ni za živu glavu “ne spominju rat”? Slično tome u Švedskoj danas vlada običaj da se “ne spominje euro” – uz slikoviti žalac objasnio nam je Torbjörn Larsson, profesor na političkim znanostima u Stockholmu.
 
To što Švedska još nije u eurozoni moglo bi se pokazati kao dodatni problem tijekom predsjedanja EU, jer, primjerice, na povremenim sastancima ministara financija članica EU ministar iz Švedske ne prisustvuje. Kako je u međuvremenu kruna devalvirala, poraslo je raspoloženje prema euru, te ga sada podržava oko 50 posto građana. U krugovima bliskim vladi spominje se mogućnost da se euro uvede do 2010., i to bez referenduma, no to je za potrebe švedskog vodstva Unijom – prekasno.
 
Ipak, o pitanju globalne financijske i ekonomske krize Švedska ima adut kakvim se ne može pohvaliti nijedna druga zemlja na svijetu. Ona ima najnižu emisiju CO2 po stanovniku, i to zahvaljujući razvoju i primjeni ekoloških tehnologija, o čemu ne postoji samo politički nego i nacionalni konsenzus.
 
– Ovdje politički ne može preživjeti nijedna stranka koja barem u dijelu svoga programa nije “zelena” – doznali smo od Jonasa Berggrena, jednog od direktora Svenskt Näringsliva, odnosno švedske inačice gospodarske komore.
 
Protokol iz Kopenhagena
 
O kakvom je snažnom proekološkom raspoloženju riječ najbolje svjedoči to što je prošloga proljeća vlada pretrpjela teške kritike kada je objavila da udio obnovljivih izvora u ukupnoj proizvodnji energije planira postaviti na “samo” 49 posto, što bi gotovo svaka druga zemlja u ostatku svijeta doživjela kao zahtjev za uvođenje treće industrijske revolucije. Iako razlike u stavovima o “zelenoj agendi” ipak postoje, i to u prvom redu o nuklearnim elektranama, kojima je donekle sklonija konzervativna opcija, danas se zna da će se Švedska pokušati nametnuti kao lider u pregovorima uoči klimatske konferencije u Kopenhagenu potkraj godine, na kojoj bi, nakon protokola iz Kyota, trebalo doći do “protokola iz Kopenhagena”.

Visoke cijene nafte u budućoj predsjedateljici EU smatraju se dugoročno sretnom okolnosti te će uoči Kopenhagena to biti jedan od ključnih argumenata u nastojanjima da se rasprava o osiguranju energije iz fosilnih izvora preusmjeri u planiranje obnovljivih energetskih sustava. To bi, pak, osiguralo nužan gospodarski rast, ali i zapošljavanje te tržišnu utakmicu. Za uspjeh klimatske konferencije, kako doznajemo u vladinim kuloarima, najbitniji će biti stav SAD-a, koji će poslati čak 250 izaslanika. Iako je Obamina administracija najavljivala snažan zaokret nakon što novi predsjednik preuzme ured, sada Washington stišava oduševljenje. Mogu se čuti i takvi glasovi da je uzrok tome Kongres, koji ne dijeli ekološko oduševljenje te da je zbog toga čak i vodeći svjetski ekolog Al Gore gurnut u zapećak.
 
Hrvatska kao bonus
 
Osim svega navedenog, Švedsku čeka i ponavljanje irskog referenduma, o čijem neuspjehu mnogi ne žele ni razmišljati, te Lisabonski sporazum. U tom dijelu priče dovršetak pregovora s Hrvatskom o članstvu u EU tijekom jeseni, dakle tijekom švedskog mandata, mogao bi biti “vrlo zgodan bonus”. Iako je članstvo Švedske u EU 1994. izglasano “za dlaku”, s relativno niskih 52,3 posto “za”, tijekom godina Šveđani su uvidjeli prednosti života u ujedinjenoj Europi. Od Helene Josefson iz ureda švedskog premijera doznali smo da je danas čak 80 posto Šveđana pozitivno raspoloženo prema EU te se proširenje Unije doživljava kao dobrodošlo. Svih sedam parlamentarnih stranaka potpuno su suglasne oko toga da se zemlje zapadnog Balkana te Ukrajinu što intenzivnije podupire na putu u EU, a nadanja su ponajviše usmjerena na Hrvatsku, koja uživa neskrivene simpatije, te Tursku. Kao i u provođenju “zelene strategije” uoči konferencije u Kopenhagenu, potpuno slaganje o proširenju EU osnažuje švedsku poziciju u planovima da nas, ali i druge, što prije uvede u EU, a velika se nadanja polažu i u ministra vanjskih poslova Carla Bildta, koji je pokazao izdržljivost u prijašnjim proširenjima.
 
No, kako to biva u politici, posljednja studija Sveučilišta u Stockholmu o švedskom predsjedanju završava zaključkom da je sadašnja vlada doista riješena puno više učiniti na proširenju EU nego 2001., ali da “na kraju ipak puno snažnije odzvanjaju djela nego riječi”.