Nije još ni kročila u život, a već joj se srušio cijeli svijet. U školu od tog petka ne ide, u krugu je obitelji, koja strepi za nju i bdije nad svakim njezinim pokretom. Oko nje se stvara ljuštura da nitko nikada ne dozna tko je ta desetogodišnja djevojčica, silovana oko podneva u središtu Vinkovaca. Ali, premali je to grad da bi se njezina drama, ne zbog srama, nego nade u novi život, mogla prikriti. Tko je ona, zna obitelj sedamnaestogodišnjaka koji u osječkom pritvoru čeka kaznu za zločin kakav ni struka ne pamti, a koji je priznao i policiji i sudu. Ta, očevi im su se sreli na nekom od slavonskih ratišta, sestra osumnjičenog živi u susjedstvu žrtve... Ipak uvjeravaju da njihov sin nije znao curicu kojoj je ukrao djetinjstvo. I prof. dr. sc. Đulijano Ljubičić, predstojnik Klinike za psihijatriju KBC Rijeka, smatra da je žrtva odabrana slučajno, da bi jednako stradala i neka druga djevojčica.
Ministrant, ribič, lopov
– Stid me dana – nemoćno će osumnjičenikova mati kad nas je pustila u dom, koji im je dodijelio grad.
– Nazvao me brat i pitao znam li koji je to manijak iz Mirkovaca napravio to djevojčici. Odgovorila sam: "Znam. Moj sin."
I dok ona i njezin suprug izgovaraju "zašto?", ne bi li ušli u glavu sina, otac izgovara:
– Nije joj stavio ruku na usta, a ona nije vikala. Sve što joj je kazao da učini, poslušala je. Samo se pitam, ne opravdavam ga...
– Ne mogu osjetiti bol djevojčičine majke, ali imam osjećaj da bih, kad bi sjela pokraj mene i dotaknula me rukom, mogla preuzeti njezinu bol... – domeće njegova žena pa, poput muža, kaže da je čudno što malena nije zazivala u pomoć i branila se jer "svaka mati uči žensko dijete gdje udariti ako te netko napadne".
Kakav je taj njihov sin, na pragu punoljetnosti, kadar u pol bijela dana u prolazu što vodi na ulicu u srcu grada, dvjestotinjak metara od policijske postaje, dočekati sićušnu djevojčicu, koja je na nejakim plećima nosila školsku torbu, idući na nulti sat, napasti je, odvući u i dvorištu kuće u gradnji silovati?
Roditelji objašnjavaju da je "zbog nekih mladenačkih nepodopština" mjesecima pod mjerom pojačane brige i nadzora, pa jednom tjedno k njemu dolazi stručnjakinja iz Osijeka. Kažu da je bio ministrant, da voli ići u ribolov, da ima nekog problematičnog prijatelja, da je pošao u prvi srednje, ali ne odlazi ni na nastavu ni na praksu. Jednom je s društvom "maznuo" parkirani automobil, bilo je problema sa zakonom, ali za učinjeno roditelji imaju objašnjenje. Znaju oni eto i da je najstariji od njihove šestero djece sada u zatvoru, u kojem mu je brat osumnjičen za silovanje, na pravdi Boga. – Priznao je krađu koju nije napravio i dobio šest godina – rekoše, a otac opisuje kako je premlatio kćer jer je učiteljica kazala da je ukrala slikovnicu:
– Stavio sam joj glavu među svoja koljena i dohvatio papuču da je udarim po guzi. Zakrenula je vratom i ugrizla me za nogu. Poludio sam, gurnuo je, udarila je u trosjed i noga joj je buknula. Naišao je i najstariji sin pa je i on dobio. Škola me prijavila, djecu su odveli u dom, a ja dobio uvjetno jer nisam vjerovao djetetu. A nije lagala.
Da sa sinom, koji je priveden u petak poslije 19 sati, nešto nije u redu, zapazili su, kažu, u lipnju, kada se povukao u sebe nakon što ga je "policija pretukla i polijevala vodom". Drugi je razlog, nagađaju, što ga nisu upisali u željenu srednju jer u Vinkovcima nema zidarskog zanata. Pitamo je li u osmoljetki imao problema sa školom. Kažu da nije.
Eh, da je to čuo Anto Vidović, ravnatelj OŠ Nikola Tesla u Mirkovcima, sigurno bi mu se digla kosa na glavi. Sjetit će se odmah koliko je sjednica školskog odbora održano baš zbog njega i neke mu braće i sestara. – Iznimka je dijete iz te obitelji koje sada ide k nama u školu – napomenut će Vidović i nabrojiti kome se sve škola obraćala zbog osumnjičenog za silovanje. Da nastavnike tjera u materinu, prijeti djeci, udara učiteljičin auto i ostavlja joj poruku "Kurvo", gađa kredom i papirima pod satom, kad mu je dosadno, izlazi iz učionice kroz prozor, da se biciklom vozikao po svježem betonu školskog hodnika, nosi nož... Znali su i Centar za socijalnu skrb, i policija, i ured državne uprave, i prosvjetna inspekcija, i dječja pravobraniteljica, i agencija za odgoj i obrazovanje... Škola je vrištala i tražila pomoć. I što se dogodilo od te šume papira koja je putovala s jedne na drugu adresu? Kada je drugi put pošao u peti razred, napravljena je opservacija zbog poremećaja u ponašanju. Psihijatar je upozorio na agresivnost, socijalni pedagog na to da u obitelji nema uvjeta za pravilan razvoj, a psiholog je zaključio da je dječak emocionalno blokiran, niskog samopoštovanja.
– Problem je birokracija jer se u silnim dopisima na kraju dijete izgubi – kaže psihologinja Gordana Buljan Flander.
U šestom je premješten u osječki dom i školu. Tamo je s dobrim uspjehom završio razred, ali je te školske godine, kada je bio pod nadzorom doma, imao oko 450 neopravdanih sati! Na nastavu sedmog razreda vratio se u Mirkovce. – Stiglo nam je rješenje suda na koje se nije moglo žaliti da ide ponovno k nama i što smo mogli, no upisati ga. Išao je nekoliko mjeseci, dok nije napunio 15 godina – kaže ravnatelj.
Majka prijetila školi
Sedmi i osmi razred završio je u večernjoj školi. Vidović o tome ništa ne zna, no zna da mu je laknulo kada se ispisao. Veselo je bilo i u OŠ Josipa Kozarca u Vinkovcima kad se obitelj preselila u Mirkovce. Iako je ondje završio samo prvi i drugi razred, nastavnici ga dobro pamte. Ravnatelj škole Ivan Županić kaže da bi mogao ispričati dogodovština za "cijeli Večernjak", ali ga je majka tužila, pa ne smije i ne želi. Umirovljena djelatnica škole napominje da je majka često prijetila autoritetom vinkovačkog uglednika: – Malog o kojemu se sada govori pamtimo po krađama slavina iz toaleta.
Branitelj iz Mirkovaca Zoran Mareković kaže da obitelji treba stati na kraj, da je taj počinjeni zločin kao ratni i da je na uhićenju silovatelja iz Mirkovaca bilo više policije no kad su u selu hapšeni zloglasni Škorpioni. Otac pak tvrdi da je sam zvao policiju, kad mu je sin došao kući.
-----kakav otac takav sin,kakva vrba takav klin-----