Tonuli smo, a u pozadini je svirala pjesma "Arrivederci Roma"

Centimetar po centimetar vukli smo se po oplati nagnutog broda držeći se za jednu sajlu, noktima sam grebala po površini, vodio nas je jedan spasilac. I onda smo s tri metra visine skočili u posljednji čamac za spašavanje. Sve je bilo naopako, mjesec je bio dolje. Među posljednjima smo stigli do kopna, promrzli, izudarani. Još uvijek ne znam kako smo ostali živi.

Na devetoj palubi

Šest sati, to je bilo šest sati od trenutka kad je brod udario u hrid. I sad mi se čini kao da sam sve sanjala, da nisam ja bila tamo, da sam gledala film. Titanic 21. stoljeća, to je Costa Concordia. Nakon udarca još se čula glazba, mi smo bili na devetoj palubi, na koktelu, dobro raspoloženi. Zapamtit ću za cijeli život pjesmu "Arrivederci Roma" – potreseno je, ni 24 sata nakon dramatičnog spašavanja s luksuznog broda, pričala Riječanka Jana. Krstarenje Sredozemljem Jani i njezinu suprugu Ivanu Stankoviću bilo je bračno putovanje koje se pretvorilo u noćnu moru u kojoj su, kažu oboje, spašavali goli život.

– Vjenčali smo se 31. prosinca, sedam dana kasnije krenuli na ovo putovanje sretni i ushićeni, naš medeni mjesec. A 13. dana našeg braka, u petak, 13. siječnja, proživjeli smo pakao.

Supružnici Stanković u Rijeku su stigli jučer pred zoru, autobusom s četrdesetak Hrvata, putnika s broda, iz Zagreba, Čakovca, Osijeka, Rijeke i Šibenika.

– Nitko nam nije rekao što moramo, kamo da idemo. Stajali smo i čekali visoko gore. Posada je letjela kao muhe bez glave. Ni od koga naredbe. Ljudi su se gazili u čamcima, vrištali, plakali. S razglasa se najprije čulo “Tango India, Tango India”, ponavljali su to nebrojeno puta, a potom i “Tango Star” . Nismo znali što to znači. Kasnije smo u Savoni, kamo su nas odveli nakon što su nas smjestili na otočiću, doznali da su to šifre, navodno je prva značila da brod tone, druga da je požar – prepričava dalje Jana. I čakovečka obitelj Blažeka – Bojan i Ljiljana s devetogodišnjim sinom Florijanom – bila je na svome prvom krstarenju. Bojan i sin bili su na mađioničarskoj predstavi.

Držao majku za ruku

– Predstava se prekinula nakon što smo čuli udarac. Ali mislili smo da će se nastaviti pa smo ostali sjediti. Ali, nitko se nije vraćao niti nam bilo što rekao. Dok smo išli prema kabini, brod se počeo naginjati, na jednu pa na drugu stranu, nestalo je struje i tu je već nastala panika – prisjeća se Bojan. Ljudi su bili u pidžamama, bez ičega, a poslije ih više nisu puštali u sobe. Skakali su takvi s broda.

– Mi smo se uspjeli ukrcati u treći koji se spuštao, u prvom čamcu bio je jedan časnik. Pola sata kasnije ta strana broda je legla. Da su rekli da je kopno blizu, ne bi bilo takve panike – razmišlja Bojan. Mali Florijan bio je uplakan i prestrašen, majka ga je utješila govoreći mu da će se spasiti jer je kopno blizu. Nije prestajao plakati, a majčinu ruku nije htio ispustiti ni kad se s čamca trebalo iskrcati na kopno.