Trgovcu se vjeruje više nego političaru

Da bi smirio strasti u zemlji, mađarski se premijer na kraju ipak morao ispričati narodu, uvrijeđenom do uličnih protesta njegovim riječima da je sustavno lagao. Politiku i laž većina ljudi doživljava kao prirodnu simbiozu koju nikakve norme ne mogu uzdrmati, a hrvatski političar Andrija Hebrang otvoreno kaže da svaki političar koji kaže da nikad ne laže upravo u tom trenutku – laže.

oviše, nedavno je izjavio da svaki političar laže pet do deset posto, a objašnjavajući što je time mislio, analitički nam raščlanjuje da u politici postoje tri vrste laganja.
Na prvom su mjestu predizborna obećanja koja se daju u kampanjama. Drugo mjesto Hebrang daje lažima iz nužde kad je bolje zaobići ili prešutjeti istinu kako bi se spriječila panika. Treći je tip laganja vezan uz karakter, jer su neki ljudi jednostavno skloni lažima, kaže Hebrang.

Usporedba s bankama
No, bez obzira na tipologiju laganja, Hebrang smatra da je apsolutna većina domaćih političara iskrena jer znaju da je povjerenje nužno za njihov uspjeh. To je, kaže, kao s bankama. Kao što štediše bježe iz banaka koje su izgubile povjerenje, tako i birači bježe od lažljivih političara, zaključuje.
No, Hrvati svojim političarima slabo vjeruju. Čak 51,2 posto sudionika naše ankete ne zna koga bi naveli kao osobu kojoj vjeruju. Među onima, pak, kojima najmanje vjeruju ističe se premijer Ivo Sanader kojemu vjeruje čak triput manje ljudi nego drugoplasiranome, šefu SDP-a Ivici Račanu. Premda se to njemu vjerojatno neće svidjeti, politički analitičari ne vide u tom poretku ništa neobično.

Ljudi su uvijek kritičniji prema onima koji obnašaju vlast, a pozicija premijera je pod posebnim povećalom, slažu se Žarko Puhovski i Ivan Rimac. Puhovskog ne zabrinjava toliko što je Sanader prvi na listi nepovjerenja, štoviše, smatra da je kritičnost prema vlasti zdrava. Ali zabrinjavajućim drži što je šef oporbe drugi na ljestvici, pa makar i s nižim postotkom. To pokazuje, smatra Puhovski, da građani ne vide ništa pozitivno na parlamentarnoj sceni. Teško je, ali nije nemoguće povećati povjerenje u političare, no to ovisi isključivo o njima. Kad bi imali snage priznati pogreške i kad bi počeli sami razotkrivati i kažnjavati skandale u svom gnijezdu, nepovjerenje birača bi omekšalo, smatra Puhovski.

Žrtva pozicije
Stručnjak za psihologiju politike Ivan Rimac s Instituta “Ivo Pilar” smatra da je premijer “žrtva” političke pozicije. Njemu se sve gleda, njega se sluša, na njega oporba motri... Afera s kojom se muči zbog večere u Veroni na kojoj je navodno dogovarao prodaju Plive američkom Barru zasigurno je pridonijela negativnoj percepciji jer, kaže Rimac, da je anketa o povjerenju provedena prošle jeseni kad je Hrvatska postala kandidatkinja za ulazak u EU, Sanader bi neusporedivo bolje prošao.

– Hrvati nisu posebni po nepovjerenju u političare jer njima ni građani EU ne vjeruju. No, paradoks je da su ljudi spremni oprostiti političarima koji im se sviđaju i koji ostavljaju dojam da su marljivi, predani radnici – kaže Rimac. Spremni su im zažmiriti i na prilično nemoralne stvari. Politika je u velikom dijelu bitka za dojam, a on se stvara uvjerljivošću u javnim nastupima, ležernošću, otvorenošću... Političari zasigurno katkad lažu, ali birači ne istražuju istinitost njihovih riječi.

Za razliku od političara, učiteljima Hrvati najviše vjeruju. Puhovski to objašnjava činjenicom da ih ljudi doživljavaju kao skupinu udaljenu od politike, dakle od njezinih negativnih osobina. Oni su u tom smisli autsajderi, zato im se vjeruje, kaže Puhovski. Liječnici su, pak, visokopozicionirani, što znači da afere iz njihova miljea građani doživljavaju kao pojedinačne incidente. Za razliku od Crkve kao institucije, svećenicima rejting nije besprijekoran. Rimac smatra da je to posljedica istupa pojedinaca koji su srozali sliku o svećenicima.

To što gotovo 70 posto Hrvata smatra da su sve hrvatske vlade najvažnije odluke donosile pod pritiskom međunarodnih čimbenika ne iznenađuje. Čak je i predsjednik Tuđman, koji je imao silovitosti i drčnosti prema inozemnim centrima moći, kad je morao, surađivao s njima. Dovoljno je sjetiti se ispraćaja Hrvata iz BiH u Haag koji su tamo otišli na temelju Tuđmanove odluke. Koliko god se hrvatski političari trude dokazati da sve rade prema vlastitom nahođenju jer žele prilagoditi zemlju standardima EU, demantirale su ih informacije koje su otkrivale da se Zakon o radu mijenja na štetu radnika jer to sugerira MMF, ili da je akcijski plan potrage za Antom Gotovinom izrađen u suradnji s britanskom obavještajnom službom, ili da se bitka s korupcijom intenzivira upravo sad zato što stižu ozbiljni prigovori iz Bruxellesa, ili da ribolovno-ekološka zona nije aktivirana jer je Italija koja se tome protivi članica EU čija će nam potpora trebati...