Tri mjeseca herojstva

Srbijanska agresija na Hrvatsku, i to na vukovarsko područje, počela je pola godine prije pada Vukovara. Dogodilo se to 2. svibnja 1991. kada su srpske paravojne postrojbe masakrirale hrvatske policajce u Borovu Selu.

Tisuću dragovoljaca
Srbijanske su postrojbe zauzimale mjesto po mjestu, da bi u kolovozu JNA uokolo Vukovara već imala oko 600 tenkova i oklopnih transportera, zrakoplove, a onda i oko 50.000 pješaka koji su bili naoružani do zuba.  Nasuprot toj vojnoj sili, u vukovarskoj je obrani bilo od 700 do 800 pripadnika Zbora narodne garde te još oko 1000 dragovoljaca koji su bili skromno naoružani. Imali su automatske ili poluautomatske puške, nekoliko strojnica i topova, ograničen broj protuoklopnih sredstava, nešto veći broj mina te male zalihe streljiva.
Kako se oko Vukovara sve više zatvarao obruč, dodatna opskrba obrane bila je moguća samo vojnim probojima. Opskrba oružjem, hranom i sanitetskim materijalom odvijala se neko vrijeme uskim koridorom kroz kukuruzište kraj sela Marinaca i Bogdanovaca.

Izgledi - dva dana
U takvoj situaciji vojne su procjene govorile da će obrana Vukovara izdržati samo dva dana. JNA je pak svoje snage podijelila na dvije operativne grupe. Operativna grupa "Jug" dobila je zadaću zauzimanja Vukovara, a njezina glavna jedinica bila je Gardijska motorizirana brigada Saveznoga sekretarijata za narodnu obranu, a uz nju su, uz još neke jedinice, bili i pripadnici Teritorijalne obrane te srpske dobrovoljačke postrojbe i lokalni pobunjenici. Operativnu grupu "Sjever" vodio je Novosadski korpus koji je trebao napasti sjeverni dio obrane Vukovara i Borovo Naselje te izvesti djelatnu obranu prema Osijeku.
Kao dan početka bitke za Vukovar, koja je bila najdulja i najkrvavija u Domovinskom ratu, uzima se 25. kolovoza kada je srpska vojska, nakon topničke i zračne pripreme, krenula u opći tenkovsko-pješački napad. Najžešći pokušaj proboja u grad počeo je 14. rujna, ali u sedam idućih dana srpska je vojska doživjela teške gubitke i poraze, posebice na Trpinjskoj cesti koja je prozvana "grobljem tenkova".
Tada JNA mijenja taktiku. Umjesto frontalnog napada, Vukovar je od tada svakog dana bio izložen neprekidnu topničkom razaranju i bombardiranju iz zrakoplova, a pokušaji proboja u grad usredotočili su se na pojedine točke.

8000 granata dnevno
Pad Marinaca 1. listopada još je više učvrstio srpski obruč oko Vukovara. Na položaje obrane i grada u danu je padalo i do 8000 granata, raketa i avionskih bombi! Bogdanovci, koji su jedini uz Vukovar odolijevali srpskoj vojsci, pali su 11. studenoga. U posljednjim danima obrana je presječena na dva mjesta: od Lušca prema Dunavu i koritom rijeke Vuke prema središtu grada. Ostavši bez ijednoga protuoklopnog punjenja, branitelji Vukovara podijelili su se u manje skupine i probili u smjeru zapada. Dio branitelja na Mitnici i u Borovu Naselju ostao je u potpunu obruču i bez streljiva te su zarobljeni zajedno s civilnim stanovništvom 18.11. 1991., na dan kad je srpska razularena vojska ušla u grad i tako slomila i zadnji otpor.
Trećina vukovarskih branitelja uspjela se u manjim skupinama probiti iz Vukovara, oko 500 do 600 ih je poginulo, a ostali su zarobljeni ili ranjeni. S druge strane, tako skromna obrana, koja je odolijevala gotovo tri mjeseca, nanijela je srpskom okupatoru neviđene gubitke. Srbima je uništeno više od 300 tenkova i oklopnih transportera, oboreno je oko 25 zrakoplova, poginulo im je od pet do sedam tisuća ljudi, a još od 20 do 30 tisuća ih je ranjeno.
 Na hrvatskoj strani poginulo je oko 1700 ljudi, od toga 1100 civila, bilo je više od četiri tisuće  ranjenih, od tri do pet tisuća zarobljenih, više od tisuću nestalih (vojnika i civila) i tisuće prognanih.  Još oko 400 ljudi poginulo je u pomaganju obrane grada izvan njegova obruča.
No vukovarska tragedija nije završena padom grada. Počela je njezina druga faza. Nasuprot svim međunarodnim normama i postignutim dogovorima s Međunarodnim Crvenim križem i europskim promatračima, srpska razularena vojska počinje s neviđenim zločinima i torturom nad civilnim stanovništvom, zarobljenicima i ranjenicima.

5000 u logorima
Tako je nekoliko stotina civila i ranjenika iz bolnice odvedeno i smaknuto. Više od pet tisuća osoba odvedeno je u logore u Srbiji, a nekoliko tisuća prognanika iz vukovarske općine živi organizirano ili privatno razasuto po Hrvatskoj i inozemstvu.
Grad je pak gotovo sravnjen sa zemljom. Uništeni su svi njegovi prepoznatljivi dijelovi, osim vodotornja koji je odolio svim mogućim projektilima. Sve se to dogodilo unatoč vidljivo označenim spomenicima kulture prema međunarodnim normama, a isto se dogodilo i s vukovarskom bolnicom koja je također bila i te kako vidno označena.