Trik o reviziji privatizacije

Puno su se puta proteklih godina Hrvati uvjerili da je priča o reviziji pretvorbe i privatizacije napuhani balon koji služi isključivo političarima za međusobna razračunavanja. Državna revizija već šest godina marljivo češlja stotine uglavnom anonimno prijavljenih privatizacija, utvrđuje nepravilnosti i nezakonitosti, a pravosuđe nakon tog golemog revizorskog posla nije uspjelo pokrenuti nijedan značajan sudski postupak koji bi imao odjeka u javnosti žednoj osvete zbog nepravde, koja je procesom što je najveći zamah doživio tijekom Domovinskog rata, nanesena hrvatskom radništvu. Ne zato što to netko ne bi htio, nego zato što za takav rasplet nije bilo čvrstih temelja. Od ozbiljno najavljene političke priče o reviziji privatizacije kao kažnjavanju najveće pljačke u povijesti Hrvata u konačnici nije ostalo ništa ozbiljno.

Revizija privatizacije ispala je jedna od najvećih političkih zabluda koja je servirana domaćoj javnosti. Pa ipak, još uvijek ima političkih stranaka  iako sve manje  koje će zbog predizbornih potreba baciti isti oblak prašine u lice građanima, nadajući se da će im još koji put zamagliti pogled i probuditi vjeru da je zadovoljštvina ipak dohvatljiva.

O reviziji privatizacije ponovno je progovorio SDP, i to šest godina nakon što su se kao vodeća stranka tada vladajuće koalicije uvjerili da je to u stvarnom životu nemoguća misija. Svoj stari projekt revizije privatizacije oživjeli su i pravaši, koji će zatražiti od Sabora poništenje privatizacije kad se radi o većim nezakonitostima, odnosno izmjenu vlasničke strukture u slučaju manjih te vraćanje neplaćenih udjela u vlasništvo države. Sa sličnom idejom izašao je i HSLS.

Naravno da socijaldemokrati znaju da od revizije ne može biti ništa, jer, da je moglo, proveli bi je kad su 2000. zajedno s još pet stranaka došli na vlast, nošeni euforičnom željom birača da upravo zbog privatizacijskog kriminala skinu HDZ s vlasti. Naravno da ni pravaši nemaju iluzija da će im prijedlozi biti prihvaćeni, ali ih ipak guraju, i to zato da bi birači u javnoj parlamentarnoj raspravi vidjeli tko se zalaže za malog, iskorištenog i odbačenog čovjeka, a tko mu okreće leđa. I da bi se toga, dakako, sjetili kad koncem godine budu birali kome će povjeriti upravljanje Hrvatskom u sljedećem mandatu.

Na žalost, cijela priča o reviziji privatizacije predizborni je trik koji, osim što rađa lažne nade, pridonosi mistifikaciji politike u kojoj ta tema živi unatoč iskustvu koje nas uči da je to pusta tlapnja. Energija uložena u revitaliziranje političkih iskopina koje se potom pokušavaju prodati kao svježa roba uzalud je potrošena.

Jer, stvari se ne mogu vratiti na početak kako bi bile ispravljene, a upravo je to ono što bi prosječan čovjek u Hrvatskoj htio. Ponovno krenuti s nule i iza rešetaka smjestiti tzv. velike ribe. No, nema te vlasti koja će se usuditi uzdrmati neku veliku kompaniju kako bi utvrdila je li  njezin vlasnik devedesetih godina jeftino otkupljivao dionice od svojih radnika metodama prisile i ucjene, je li kapital za kupnju prve tvrtke u sustavu stekao pošteno ili mu je ona poklonjena... 

Revizija privatizacije nije politička tema budućnosti i zato je neodgovorno prema biračima izvlačiti im od izbora do izbora tu staru, jalovu priču. Pogotovo u vremenu koje obiluje političkim izazovima otvorenim procesom pristupanja Hrvatske EU, u kojemu se ljudi moraju stručno usavršiti da bi mogli živjeti na selu i uspješno se baviti poljoprivredom, a obrazovni sustav mora biti postavljen tako da prestane producirati naciju inertnih realizatora tuđih ideja umjesto kreativnih i kritičnih inovatora.