I četvrt stoljeća nakon njegove smrti, uz Josipa Broza vežu se i asocijacije o maršalskoj uniformi, bijelim odijelima, panama šeširima, kubanskim cigarama, raskošnim banketima, pudlicama i zgodnim ženama. Tito se tu redovito pojavljuje kao hedonist sklon probranim nepčanim užicima, ali nadasve kao opušteni i neodoljivi šarmer, kao bonvivan vječito okružen lijepim damama.
Barem petnaest godina njegova se nekadašnjeg generala dr. Franju Tuđmana javnosti isključivo predstavljalo kao namrgođena asketa i nesnošljiva prznicu. Tuđman je na takvoj slici pokazivanoj javnosti uvijek bio mrzovoljan, usiljen i napet; sve samo ne kao netko tko bi imao i neke sasvim obične osobine, kao netko tko bi znao i opušteno uživati u životu.
Šesnaest godina nakon smrti prvog slobodno izabranoga predsjednika Hrvatske možda smo prvi put svjedoci da su mu se javno priznale i neke obične osobine. Podvelo ih se pod jedan novinski naslov. Svi koji su godinama već svikli na način pisanja o Tuđmanu, gdje se nerijetko pojavljivao i kao vojnički ukalupljeni egocentrik, kojemu je čak "i sve ljudsko strano", najednom su se suočili s naslovom: "Franjo je volio žene i alkohol"!
I kad su se možda već spremili začuditi kako se, eto, kani priznati da je i Tuđman "bio samo čovjek" samo što se to godinama iz određenih razloga nije željelo reći u podnaslovu je stajalo: "Ankica mu je u pritvor nosila krafne s ubrizganim konjakom." Tako se mogućnost da je dr. Tuđman bio (i) običan čovjek pretvorila u mogućnost da je bio (i) alkoholičar i da je volio "šarati"! Ali, unatoč takvoj asocijaciji iz "pijanog" podnaslova, dr. Tuđmana se s povezivanjem uz "žene" i "alkohol" iz društva političkih i inih demona ipak pripustilo u neki normalniji svijet.
Dr. Franjo Tuđman je s vremenom svoje vlasti ustrajnim djelovanjem nesklonih mu, ali ne i bez svoga udjela, pretvoren u jedan od najdominantnijih stereotipa. Postao je istoznačnica za samovlast, bahatost, taštinu i nesnošljivost. Ali i za nacionalnu gorljivost. Nju mu nisu mogli otrpjeti mnogi, ne samo zato što su bili neskloni "autoritarnom Tuđmanu" nego i samostalnoj Hrvatskoj, koju se uza nj (stereotipno) vezuje.
Unatoč mnoštvu vjerodostojnih svjedoka voljnih da u javnosti opovrgnu stereotipe i klišeje o Tuđmanu, nitko zapravo nije dobio pravu priliku za takvo javno svjedočenje. Ali su ih zato obilno dobivali Tuđmanovi epigoni i poltroni, kojekakvi budalasti tuđmanoidi koji su o njemu beskrajno lupetali. "Ministarstva istine" bi uz to kao nekom nevidljivom rukom uvijek iznova izvukla i stare, svima znane, nikad viđene i dokazane, ali "kompromitirajuće materijale". Jednom da je "s Miloševićem dijelio Bosnu", drugi put "njegovu ideju o 200 bogatih obitelji".., da bi se potom sve iznova zguralo pod stari stereotip. Tako, umjesto onih koji su BiH doista na koncu i podijelili, Tuđman i dalje slovi kao krivac da je "dijelio Bosnu"!? Jednako je i s idejom o "200 bogatih obitelji". Tuđman slovi kao krivac, a njezina autorica neuznemiravana o njoj godinama smjerno šuti!?
Zašto se prije desetak godina nije pojavila neka novinska priča o predsjedniku Tuđmanu koji je "volio žene i alkohol"? Nije se smjelo "zbog represivnog režima"? Taman posla. Nije, jer bi to ugrozilo o njemu stvorene stereotipe o vlastodršcu i sebeljupcu, mentalnom birokratu i antipatičnom autokratu.
Tuđman je, osim toga, u tako posredovanoj "slici svijeta" služio i kao Titov antipod, kao ružniji lik u još nedovršenoj jugo-hrvatskoj priči o dvojici najpoznatijih Zagoraca. Možda se "otkrićem" da je Tuđman "volio žene i alkohol" starim stereotipima o njemu kani pridodati novi o poročnom Tuđmanu?