Tuđman bi danas osnovao vladu nacionalnog spasa

Na prvu pomisao, molba urednika Obzora Zdravka Milinovića da nešto napišem o dr. Franji Tuđmanu “s onoga svijeta” iz ovdašnje, američke, ali i moje osobne perspektive, u povodu 14. obljetnice njegove smrti, učinila mi se pomalo čudnom, otkvačenom, da ne kažem čudačkom.

Međutim, kad sam bolje progruntao, ideja mi se zapravo svidjela, učinila zanimljivom, pa i poticajnom. Doista, kako dr. Franjo Tuđman i njegovo vrijeme izgledaju iz ovdašnje, američke i moje osobne perspektive?

Pri traženju i nuđenju – čitatelju Obzora – odgovora na prvi dio pitanja, valja imati na umu da u Zemlji slobodnoga (Americi) niče, raste i cvjeta desetak pa i stotinu milijuna različitih osobnih, građanskih i političkih perspektiva i gledišta: na začeće, kisele kiše i tornada, nekmoli politiku i državništvo u nekoj tako dalekoj i Amerikancima tako malo važnoj zemlji kao što je Lijepa naša.

Amerikanci cijene pobjednike

Ipak, postoji i zajednička američka perspektiva koja izražava ono što se obično naziva nacionalnim karakterom, svjetovnom religijom ili, poetičnije, “običajima srca” a predstavlja stereotip o umu, svijesti i čuvstvima prosječnog Amerikanca. Kako vas ne želim gnjaviti s teorijom, kazat ću tek toliko da su Amerikanci znatno prostodušniji, iskreniji i jednostavniji ljudi od nas Europljana, posebice nas Hrvata. Oni svijet oko sebe gledaju kroz prizmu jednostavnih binarnih predodžbi-podjela: dobro i zlo, prijatelj i neprijatelj, dobri i zli dečki, istina i laž, pobjeda i poraz, sloboda i nesloboda, uspjeh i neuspjeh, demokracija i diktatura, laž i istina.

Amerikanci iznad svega cijene i poštuju pobjednike, uspjeh i uspješne ljude! Rijetke među pobjednicima jednostavno obožavaju. Kad su državnici u pitanju, posebno poštuju dvije vrste pobjeda: u doba rata ratne pobjednike, a u doba mira ekonomske pobjednike. Osnovna mjerila ekonomskih pobjeda i poraza su: broj otvorenih ili izgubljenih radnih mjesta, ekonomski rast ili pad (mjeren kretanjem BDP-a), tekući proračunski deficit i ukupni javni/državni dug.

Kad se nekom od njihovih predsjednika posreći, kao što je to bio, primjerice, slučaj s legendarnim Njujorčaninom iz dobre, a to za Amerikance znači vrlo bogate, obitelji Franklinom Delanom Rooseveltom (30. siječnja 1882. - 12. travnja 1945.) da istodobno pobijedi dva velika zla – Veliku depresiju i Veliko zlo (nacizam, fašizam, sile Osovine), onda taj predsjednik postaje legendarnim: usporednicom za buduća mjerenja predsjedničke izvrsnosti. Amerikanci, nadalje, vole i poštuju saveznike i prijatelje u miru i, posebice, u ratu, a često uopće ne shvaćaju zašto ih sve više ljudi i naroda u svijetu zapravo mrzi. Sve je to potrebno znati da bi se razumjelo kada je, kako i zašto došlo do promjene u američkim pogledima na dr. Franju Tuđmana.

A da je došlo, došlo je. Demonske etikete dijelili su hrvatskom predsjedniku u doba prije Oluje i hrvatske pobjede, posebice u doba hrvatsko-bošnjačkog rata: “diktator”, “stari komunistički prepredenjak”, “krvnikov šegrt”, “pronacistički vladar”, “despot”, “antisemit”, “anticionist”, “poganin”, “nacionalistički vođa”, “tvrdorukaš”, “populistički lider”, “progonitelj slobode”, “neizlječivi komunist” itd. Hrvatska, zapravo SAVEZNIČKA (tako ju je na moj prijedlog u Deklaraciji o Oluji definirao Hrvatski sabor), ratna pobjeda u Oluji nije mogla ostaviti ravnodušnim narod koji jednostavno ne voli gubitnike, a obožava pobjednike. Bolje upućeni, doduše malobrojni, Amerikanci, dobro su znali da smo u toj pobjedničkoj ratnoj operaciji – kojom je okončan rat u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj – zapravo bili polutajni-polujavni američki SAVEZNICI.

Samo rijetki su o njemu od samog početka imali pretežno pozitivno mišljenje. Jedan od tih je slavni geostrateg dr. Henry Kissinger (Tuđman ga je uvjeravao da mu je bio profesor na Harvardu, ali se Kissinger toga nije sjećao) koji je u osobnom pismu upućenom na adresu dr. Franje Tuđmana svojedobno zapisao: “Gospodine predsjedniče, Vi ste zadužili svoj narod jer ste mu u povijesnim trenucima bili na čelu i omogućili stvaranje države. Ali kao i svi veliki ljudi, ni Vi nećete dočekati izraze zahvalnosti za to. Učinit će to tek dolazeće generacije. Ali, vjerujte, učinit će. Vi ćete biti velik čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.” (Dr. Franjo Tuđman – vizije i postignuća – UHIP, 2002., str. 141.) Krajnje zanimljiv sastanak imali smo s Henryjem Kissingerom u njegovu uredu u Washingtonu u rujnu 1990. Na tom sastanku (uz predsjednika Tuđmana, na sastanku smo bili Hrvoje Šarinić, Ilija Letica i ja) velikom magu međunarodne geopolitike pokušali smo objasniti našu ideju “konfederacije”: nenasilnog raspada bivše Jugoslavije i njezino pretvaranje u konfederalnu zajednicu samostalnih i suverenih država. Kissinger je prilično nonšalantno postavio sasvim logično pitanje: “Zašto uopće želite živjeti u konfederalnoj zajednici s narodom i državom koji vam rade o glavi? Zašto jednostavno ne težite sasvim samostalnoj državi?”. Njegovo je pitanje ohrabrilo naše uvjerenje da su povijesne okolnosti – nakon rušenja Berlinskog zida – odškrinule vrata hrvatskoj težnji za samostalnom državom i da će “taj i takav svijet” (omiljena Tuđmanova poštapalica) kad-tad priznati Hrvatsku. Dakako, kad se i ako se, bez pomoći “tog i takvog svijeta”, uspije uspješno nositi s nadolazećem velikosrbijanskom soldateskom.

Kao što sam kazao, pluralizam američkih motrišta nikad neće dovesti do nekog apstraktnog, jedinstvenog ili, ne daj bože, jednoumnog američkog pogleda na dr. Franju Tuđmana i njegovu ulogu u ratovima u Hrvatskoj i BiH. Da je tome tako, pokušat ću ilustrirati izjavama dvaju američkih diplomata: mirnog reintegratora istočne Slavonije Jacquesa Paula Kleina i prvog američkog veleposlanika u Hrvatskoj Petera Galbraitha.

Tuđman je padao na ekonomiji

Kleinovo je mišljenje o Tuđmanu – možda i zbog toga što je bio vojnik i ratnik, pa cijeni domoljublje i zna razlikovati bitno od manje bitnog, strategiju od taktike – vrlo pozitivno: “Nije uvijek bilo lako raditi s njim. No, bio je domoljub i shvaćao je što su najvažniji ciljevi: reintegrirati istočnu Slavoniju, osigurati hrvatske granice i riješiti se UN-a što prije kako bi se nastavilo sa svojim poslom.”. Pri nedavnom posjetu Vukovaru, razbio je i ključnu predrasudu hrvatskih Srba, da se Tuđman želio “riješiti svih Srba”: “Sve te (mirovne) napore pokušavali su opstruirati lokalni (srpski) političari koji su željeli da svi Srbi odu, što je predsjednik (Tuđman) nekako uspio spriječiti.”. Za razliku od Kleina, Peter Galbraith, godinu dana nakon što je Žalbeno vijeće Haaškog suda poništilo presudu o Oluji kao “udruženom zločinačkom pothvatu”, na čelu kojeg je navodno bio vrhovnik dr. Franjo Tuđman, prvog hrvatskog predsjednika i dalje smatra – ratnim zločincem: “Uvjeren sam da bi ga (Tuđmana) Tribunal osudio. A ja bih rado bio svjedok na tom suđenju, kao što nisam odbijao nijedan poziv Tribunala. Svjedočio sam na procesima Miloševiću, Martiću, Gotovini”. (intervju beogradskom tjedniku Nedeljnik)

U tom je intervjuu objasnio i zašto je Hrvatska vojska dobila američku zabranu za osvajanje Banje Luke: “Za to su Hrvati sami krivi. Da se nisu ponašali u Krajini onako kako su se ponašali, da nisu činili zločine, ubijali civile, palili njihove kuće, možda bi i pala Banja Luka. Vjerojatno bi imali našu prešutnu dozvolu da nastave s vojnom akcijom. A ovako, znali smo da bi to bila humanitarna katastrofa jer je u Banja Luku stiglo mnogo izbjeglica iz Krajine. Zamislite da su se morali ponovno seliti. Bio bi to pakao.”

Lako je zaključiti da Amerika kod Tuđmana štuje to što se malo štuje u “liberalnim” krugovima u Lijepoj našoj: to što je bio domoljub; to što je stvorio, obranio i oslobodio vlastitu državu; to što je bio američki saveznik u ratu za mir i za sprječavanje drugog genocida (nakon Srebrenice) u Bosni i Hercegovini. Pametni i pragmatični Amerikanci očito nemaju ništa ni protiv toga što je bio tvrdoglav, uporan i samovoljan na putu ostvarenja tih ciljeva.

Istodobno, Tuđman nikako ne bi prošao na strogom američkom povijesnom ispitu iz dobrog mirnodopskog predsjedništva (doduše: praktično i nije vladao u doba mira), jer su rezultati njegove desetljetne vladavine u ekonomskom smislu desetljeće propuštenih šansi za socijalno pravednom i gospodarski produktivnom privatizacijom i propulzivnom makroekonomskom, industrijskom, tehnološkom i razvojnom politikom.

Naša je nevolja u tome što makroekonomski računi nacije u doba nakon Tuđmana po jadu i čemeru nadmašuju one iz njegova doba. U prvom desetljeću 21. stoljeća vanjski je dug Hrvata i Hrvatske povećan od 10 na 46 milijardi eura: u doba Račana je udvostručen, od 10 na 20 milijardi eura, a kad su vladali Ivo Sanader i Jadranka Kosor od 20 na 46 milijardi. Istodobno, u tom je desetljeću prodano u bescjenje manje-više sve što je vrijedilo i imalo monopolski ili oligopolski tržišni položaj: banke, vrijedna hotelska industrija (s pratećim prostorom), Pliva, Ina, HT itd. Sada je na bubnju sve što je preostalo, uz krilaticu: Jeftino damo, samo da vladamo!

Nije imao sreće s premijerima

Velike štete i male koristi koje su hrvatskom narodu donijele vlade Ivice Račana, Ive Sanadera i Jadranke Kosor, a sada i Zorana Milanovića (ali i guverneri Marko Škreb i Željko Rohatinski!), danas se mogu lako pretvoriti u brojke, a štete koje nam je donijela ljudska lijenost, neodgovornost i odsutnost svijesti o državništvu i državničkoj odgovornosti Stipe Mesića tek će se vidjeti i moći izračunati u mjesecima i godinama pred nama. Hrvatska jednostavno nema sreće s izborom ili imenovanjem (u doba Tuđmana) premijera. Prva trojica bila su tipični Tuđmanovi kadrovski promašaji: Mesić je bio lijen i neodgovoran, Manolić klasični oznaš nesposoban za “svjetovni” posao, a Šarinić friški imigrant, neupućen u složene društvene odnose.

Dva sljedeća (Franjo Gregurić i Nikica Valentić) zaslužuju vrlo dobre, ako ne i odlične ocjene. Nakon toga kvaliteta premijera obrnuto je proporcionalna spomenutoj rasprodaji i zaduživanju naroda i države: Mateša, Račan, Sanader i Kosor. Nakon njih došao je Milanović koji se također ne razumije u ekonomiju i ona ga zapravo uopće ne zanima, pa je povjerenje dao ljudima za koje je vjerovao da se razumiju i koji su sami uvjereni da se razumiju, ali imaju pogrešno uvjerenje: Čačić, Linić, Grčić, Vrdoljak, Maras, Hajdaš-Dončić.

Kako sam od prvog dana njegove vladavine bio “osobni savjetnik” dr. Franje Tuđmana, danas sam u prilici svjedočiti o vizijama Hrvatske koju smo onih davnih dana – kako se to romantično kaže – sanjali. Zapravo: osmišljavali.

Bili smo uvjereni da mi Hrvati nakon tisuću godina takozvanog Zvonimirova prokletstva imamo priliku ostvariti najveći povijesni nacionalni san: stvoriti samostalnu, demokratsku, europsku i prosperitetnu hrvatsku državu. Nakon osvajanja vlasti, mogli smo se ponašati kako se danas uzajamno ponašaju SDP/HNS i HDZ: umjesto toga mi smo s izbornim gubitnicima igrali tenis i prepustili im vrijedne nekretnine kako bismo imali snažnu lijevu oporbu.

Puni i konačni smisao ta je ostavština dobila oslobađajućom presudom Žalbenog vijeća Haaškog suda.

Da je RH osuđena za udruženi zločinački pothvat etničkog čišćenja – progona, deportacije – oko 220.000 svojih građana, svaki od njih mogao bi je pred hrvatskim i Europskim sudom za ljudska prava tužiti za naknadu nematerijalne i materijalne štete. Uzimajući u obzir činjenicu da je Europski sud presudio da je Slovenija svakom od svojih “izbrisanih” dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi o iznosu materijalne štete, razumno je pretpostaviti da bi svaki od na bijeg natjeranih i odbjeglih (sada su to politički ispravni pojmovi) Srba ostvario pravo na odštetu od najmanje 50.000 eura. Ukupna bi financijska šteta za Hrvatsku bila, dakle, samo po toj osnovi, jedanaest milijardi eura.

Ta povijesna presuda po svojim posljedicama bitno utječe na vrednovanje uloga dvaju predsjednika koji su vladali dvadeset godina: Tuđmana i Mesića.

Politički pučki teatar

Prvi će (Tuđman), nakon presude Žalbenog vijeća na čelu kojeg je bio američki i poljski Židov, veliki sudac, znanstvenik i intelektualac Theodor Meron, biti pamćen kao otac nacije i ratni pobjednik, a drugi (Mesić) kao zaštićeni svjedok i svjedok-pokajnik tužilaštva Haškoga suda koji je dva predsjednička mandata uludo utrošio u dokazivanje teze koju je Haški sud konačno odbacio kao lažnu i nerazumnu: da je Tuđman bio na čelu “udruženog zločinačkog pothvata”.

Ostavljajući po strani te danas i sutra neprijeporne povijesne zasluge dr. Franje Tuđmana, njegova ostavština na području privatizacije, ekonomije i razvoja prilično je oskudna.

Tek nakon 10. prosinca 1999. (ljubitelji povijesne simbolike mogu se poigravati s činjenicom da je to Svjetski dan ljudskih prava) i smrti predsjednika Tuđmana, hrvatska je javnost napokon mogla shvatiti smisao tvrdnje velike zvijezde američke pop-filozofije Allana Blooma, koji tvrdi da je “demokracija pristojni mediokritet”.

Malo je europskih šefova država koji su vladali u vremenu koje je narodu i javnosti potkraj stoljeća ponudilo tako mnogo: pjesama i suza, tragedije i ushita, uniformi, cvijeća, pečenih volova, živih konja, sinjskih alkara i senjskih uskoka, mađioničara, raspjevane djece, razdraganih skojevaca u poznim godinama, kardinala, nuncija, znanih i neznanih junaka, titula, ordena (navodno je oko 300.000 Hrvata dobilo neko ratno ili mirnodopsko priznanje) i balova.

U doba “tuđmanovštine” Hrvatska je bila neka vrsta nadrealističkog političkog, pučkog teatra koji je, nakon dolaska velikosrbijanske soldateske i lokalne srpske kvislinške pobune, prerasla u dugotrajni rat (1991.-1995.), a zatim u stanje ni-rata-ni-mira (1995.-1999.): iščekivanja mirnog pripojenja okupiranih dijelova istočne Slavonije matici zemlji.

S dr. Franjom Tuđmanom upoznao sam se i s njim surađivao u uzbudljivom i dramatičnom vremenu 1990.–1991., kad je kasniji “vrhovnik”, “otac nacije”, “Mojsije” ili čak “Isus Krist” bio bez bogatstva i moći, a bio je i skroman čovjek, o čemu može svjedočiti i velika novinarka Tanja Torbarina koju je jednom pozvao u goste u Visoku 18, gdje smo objedovali štrukle i ćušpajz s kobasicama.

Sada, kad je predsjednik Tuđman već 14 godina fizički mrtav, a simbolički i politički i te kako živ i među svojim poklonicima (nakon što je dr. Ivo Sanader neslavno utamničen, Tomislav Karamarko javno je obznanio “povratak Tuđmanu”) i neprijateljima (cijela tzv. lijeva umnička “elita” i dandanas s njim ratuje kao da još uvijek stoluje u Banskim dvorima ili na Pantovčaku), pokušat ću još jednom osvrnuti se na karakter ili “običaje srca” prvog hrvatskog predsjednika, oca Države i ratnog pobjednika dr. Franju Tuđmana. Ovaj put iz pomalo neobične teorijske perspektive. Moja je prva teza u tom pogledu sljedeća: ličnošću hrvatskoga predsjednika dominirale su dvije usko povezane psihološke osobine, koje psihoanalitičari i psiholozi osobnosti nazivaju “sakupljačka orijentacija” i “narcistička deluzija”.

Moja je druga teza da je takva osoba bila vrlo korisna u procesu nošenja sa srpskom agresijom i stvaranja hrvatske države, ali i da nije bila pogodna za razvoj demokracije i modernizaciju hrvatskoga društva.

Za hrvatskoga se predsjednika doista može kazati da je idealno odgovarao udžbeničkom opisu (primjerice onom Ericha Fromma) “zgrtačke orijentacije” ili “zgrtačkog karaktera”: pedantna urednost u odnosu na stvari, misli i osjećaje, opsesivna točnost, stalno kretanje u društvu članova obitelji i sljedbenika, zatvorenost prema svim “uljezima” i prezir prema izdajicama i otpadnicima, obožavanje tradicije i rituala, sumnjičavost i tvrdoglavost, konspirativnost. Zgrtač traži čiste račune: “Moje je moje, a tvoje je tvoje”. Priroda tipičnog “zgrtača” vidljiva je u svakom segmentu Tuđmanove djelatnosti: njegov je ideološki ideal bio “sveukupna hrvatska politička tradicija”, sveden na logiku: puno pravaštva Ante Starčevića + dvije do tri žlice kršćanskog humanizma + malo, ali ne previše, Radićeva mirotvorstva (za federalizam je bilo prekasno) + dva-tri zrna endehazijskog državotvorstva + dosta komunističkoga “demokratskog centralizma” i kulta ličnosti itd.

Stranačke drugove i vođe također je “skupljao” bez ikakvih ograničenja kao kakvu rakovu djecu: bilo je tu najviše bivših komunista, ali su bili dobrodošli i svi otpadnici i prebjezi iz drugih stranaka; svakoga prebjega iz druge u njegovu stranku u pravilu je nagrađivao pompoznim TV publicitetom i visokim položajem; uživao je u “skupljanju” Hrvata iz svijeta.

Ljudi koje nije mogao “skupiti” unosili su nemir, tjeskobu pa i osjećaj nesigurnosti i ugroženosti u njegov svijet. Teško je podnosio kad bi neku inicijativu do koje mu je bilo stalo pokrenuo netko drugi. Za to je idealan dokaz inicijativa za povratak spomenika banu Jelačiću na središnji zagrebački trg: iako je tu inicijativu pokrenuo HSLS, on je koristio svaku prigodu kako bi naglasio da su on osobno i njegov HDZ bili nositelji te inicijative.

Imao je gotovo organsku potrebu da sve one koji mu “pripadaju” stalno drži pod kontrolom, da provjerava njihovu odanost.

Promatrana s realpolitičke pozicije, zgrtačka orijentacija Franje Tuđmana bila je korisna u procesu stvaranja hrvatske države, te manje korisna u definiranju bosanskohercegovačke politike. Vjerovao je da Hrvatska može dobiti cijelu Bosnu ili većinu nje jer je mislio da će 80 posto Muslimana postati Hrvati islamske-muslimanske vjere. Kad je shvatio da je bio u krivu, oportunistički se prilagođavao prilikama. Tuđmanova skupljačka priroda, nažalost, nije bila uopće korisna za razvoj i pluralizaciju civilnog društva. “Skupljač” ne podnosi da stvari, ljude i situacije koji ga okružuju i do kojih mu je stalo, ne drži pod kontrolom. Zato je bio sklon stalnom osvajanju institucija, kontroli medija, vojske, sveučilišta. Kad bi shvatio da neke ustanove trenutačno ne može osvojiti, tj. u njih postaviti ljude iz svoje stranke, tražio je osvajanje paralelnih institucija.

“Imamo Hrvatsku”

Tek nekoliko primjera. Listu za kulturu Vijenac, što ga, prema njegovu mišljenju, kontroliraju liberali, suprotstavio je novoosnovani list Hrvatsko slovo; satiričko-humorističkom listu Feral Tribune koji, prema njegovu mišljenju, kontroliraju jugonostalgičari i oficirska djeca, želio je suprotstaviti svoj list “Bič” itd. Postojala su i sasvim ozbiljna razmišljanja da HDZ osnuje i paralelnu akademiju znanosti i umjetnosti, ali su ona napuštena onog časa kad je HAZU pompozno izabrao Tuđmana za redovitog člana.

Međutim, u prijelomnim, ratnim i revolucionarnim vremenima stanoviti stupanj “čudaštva” pa i “poremećenosti” uvijek dobro dođe. Ili kako kaže jedan od poznatih teoretičara vodstva: “Kad analiziramo takve ljude kao što su Hitler, Napoleon, Wesleyevi, John Knox i Oliver Cromwell ili takve žene kao što su Mary Baker Eddy, kraljica Elizabeta i gospođa Pankhurst, apsurdno je tvrditi da uspješni vođa mora biti uravnotežen, duhovit i pravedan. Neki od najuspješnijih lidera u povijesti bili su neurotici, luđaci, epileptičari, neduhoviti, ograničeni, nepravedni i autoritarni.”

Prvi hrvatski predsjednik nije pripadao tom “izabranom” krugu potpuno uspješnih i potpuno otkvačenih vođa, ali je uz skiciranu “kolekcionarsku” svijest imao još jednu, i za aktualnu hrvatsku politiku važnu osobinu: krasio ga je zavidni stupanj narcisoidnosti.

Metaforički se izražavao u poznatoj svojoj paroli: “Imamo Hrvatsku”, koja je za njega značila da on sam i njegova stranka u rukama drže hrvatsku sudbinu i s njom mogu praktički učiniti što ih je volja.

Narcistička deluzija često je hrvatskoga predsjednika tjerala na sasvim čudačko ponašanje. Silna potreba da stalno bude na vrhu i u središtu zbivanja, potreba za uspjehom, aplauzom, iskazima divljenja, titulama i ordenima kod ekstremno narcističkih osoba (a to je Tuđman dijelom svoga bića bio) praktički nema granica, kao što to posljednjih godina i mjeseci pokazuju tragikomični primjeri dr. Ive Sanadera i Nadana Vidoševića.

Bio je sklon okruživati se ljudima koji su mu bili inferiorni mudrošću, ljepotom, obrazovanjem, hrabrošću itd. A pošto su njegove osobne sposobnosti u svakom pogledu bile daleko od idealnih (i obrazovanje, i hrabrost, i osjećaj pravednosti, i poimanje slobode, i shvaćanje povijesti itd.), osobe koje je prvi hrvatski predsjednik postavljao na mjesta ministara, diplomata, senatora, glavnih urednika, sudaca, vrhovnih sudaca i savjetnika često su bile vrlo čudne. Smisao je promicanja takvih marginalnih ličnosti – među kojima se znala zateći i pokoja mentalno poremećena osoba, pijanac, latentni delinkvent pa i pravi kriminalac – odražavao se u potrebi hrvatskoga predsjednika da sebi samome i svojoj sviti stalno ponavlja jednu te istu misao: “Vidite li s kime JA moram stvarati Hrvatsku!”.

Za narod koji punih devet stoljeća nije imao vlastitu državu, dr. Franjo Tuđman uopće nije bio tako loš predsjednik ili “vrhovnik” kako se to nekome moglo činiti prije 14 ili 20 godina. Uostalom, prvi je hrvatski predsjednik biološki, svjetonazorski i mentalitetom pripadao dvadesetom stoljeću. Nije on kriv što je hrvatski narod za njegova nasljednika izabrao – Stipu Mesića!

Dr. Franjo Tuđman bio je, dakle, državnik za kojega je Tanja Torbarina u posljednjim rečenicama svoje kolumne, objavljene u specijalnom izdanju Globusa tiskanom u povodu njegove smrti, oštroumno i duhovito napisala: “I sad bih trebala opisati Tuđmana. Kakav je nastup u javnosti imao. Svaka druga rečenica skandal. I kako su o njemu novinari pisali. Ukratko, bio je diktator. Diktator kojega se nitko nije bojao.”

Današnji hrvatski stranački poglavice u pravilu su “liberalni” političari, ali onaj tip “liberala” kojih se svatko u njihovu najbližem stranačkom okruženju – boji.

Konačno, zamolio me Zdravko Milinović i da pokušam odgovoriti na pitanje kako bi Franjo Tuđman pristupio rješavanju ključnih problema koji more današnje hrvatsko društvo, stvarnih (dužničko ropstvo, masovna nezaposlenost i besparica, ekonomsko nazadovanje i beznađe) i virtualnih (prava homoseksualaca, ćirilični natpisi u Vukovaru, slučaj Perković)?

Moj je odgovor prilično jednostavan: Josipa Perkovića izručio bi Nijemcima; s Vukovarcima – Hrvatima i Srbima – dogovorio bi neko razumno razdoblje “mirne reintegracije ćirilice”, a za sve ostale probleme – osnovao bi vladu nacionalnog spasa.