Premda protestno napuštanje sudnice govori da tužitelj radi posao s emocijama, čak i da je sudac Ivan Turudić prekršio zakon – a nije sudeći po odredbi temeljem koje je odlučio o svom izuzeću – s gledišta poštovanja institucije suda to je bilo nedopustivo.
Prema Zakonu o sudovima, čak i pravna shvaćanja svih sudaca ili odjela Vrhovnog suda obvezatna su za drugostupanjska vijeća. Ali ne i za suce i vijeća prvog stupnja. S tim da je Turudićevu odluku ukinulo tročlano vijeće Vrhovnog suda, što znači možda i samo dva suca. Možda ostali suci zakon tumače kao i Turudić, a da on ne inzistira kako bi to doznali. Sudac Rafael Krešić tri je puta oslobađao odvjetnika za odavanje tajne jer je smatrao kako je riječ o bagatelnom djelu, pa je određen novi sudac koji ga je oslobodio zbog drugih razloga. Ali u “ratu” Turudića i USKOK-a ne treba zanemariti bit. A to je da politika prstom nije mrdnula, ali kad se treba populistički obrušiti na “korumpirane” suce, tobože upućeni u sve pravosudne tajne deru se na sav glas. Više od dvije godine prošle su otkad je Turudić prvi put odbio nagodbu USKOK-a i Žužića na uvjetnu osudu za 100.000 eura mita sisačkoj županici. S tim da se alarm uključio još 2012. kad se USKOK nagodio na uvjetnu osudu i sa saborskim zastupnikom za pokušaj podmićivanja sudaca Vrhovnog suda, a poslije i s ministrom poljoprivrede da guli krumpire. Kakva se poruka šalje takvim nagodbama u kapitalnim slučajevima? Isplati li se pokušati ostvariti neki kriminalni cilj?
Koliko bi bogataša uvjetna osuda za mito od 100.000 eura spriječila da i sami to pokušaju? Zar se za takvo podrivanje ionako slabašnog povjerenja u državne institucije kazna može svesti na trivijalnu. Bez obzira na motive USKOK-a: polaganje ruke pravde na glavnog aktera te brži i ekonomičniji postupak. Sudske kazne podložne su ocjeni višeg suda. Kod nagodbi ispada da se dogovor tužitelja s okrivljenikom, osim formalno, ne propituje ako je u zakonskim okvirima. Pa i ako je kazna bezočno ublažena!?
bravo suče Turudiću!