Veći dio Hrvata 10. studenoga 2013. navijat će za Beşiktaş, onaj manji za Kayserispor. Bit će to sraz dvaju cimera iz nezaboravnog vatrenog doba (od 1993. do 1998.), dvaju strastvenih pušača te dvaju suradnika koji su iza sebe ostavili dvije velike pobjede u našoj nogometnoj eri – izbornika hrvatske reprezentacije i njegova pomoćnika na Wembleyu 2007. godine protiv Engleza i u Klagenfurtu 2008. protiv Nijemaca. Slaven Bilić i Robert Prosinečki tamo negdje u azijskim prostranstvima grade svoj trenerski put, putuju za svojom zvijezdom.
– Dosadila su mi pitanja čujem li se sa Slavenom. Zašto vas je to briga? Da se razumijemo, čovjek u životu ima dva, tri bliska prijatelja s kojima se čuje svaki dan ili svaki drugi. Rijetko su to nogometaši s kojima ste igrali. Svaki dan razgovaram sa svojom suprugom, svojim kćerima ako nisu sa mnom, s bliskim ljudima.
Pohvalili ste Bilićevu pobjedu protiv Trabzonspora.
– Iskreno, pribojavao sam se za Slavena jer je Beşiktaş imao dosta problema. Imao sam konkretnu ponudu toga kluba, ali nisam osjetio da imaju kemiju. I mene je ta utakmica iznenadila i potvrdila da će mu biti teško, ali da on poznaje nogomet i svoj posao.
Je li istina da ste se razišli bez emocija, prilično hladno kad ste napuštali kockasti stožer?
– Nije. Ja sam otišao u Beograd, svojim putem i s vremenom sam sve manje kontaktirao s mnogim ljudima. Često ga znam cimati za tu utakmicu protiv Beşiktaşa.
To će biti ipak posebna utakmica i jako važna pobjeda.
– Meni neće, bit će kao i svaka druga.
Znate da će više navijača imati Bilić?
– Pa to je normalno, popularniji je od mene, bio je izbornik. A i mediji su ga više voljeli. Pa i vi ste mu tepali, izbornik s naušnicom i gitarom, radili ste od njega božanstvo. I bio je uspješan, ja mu želim da tako bude i dalje.
Dok sam radio na ovom intervjuu, Dinamo je gubio protiv Austrije iz Beča sa 0:2. Bio je to šok mnogima koji su Dinamo vidjeli u Ligi prvaka.
– Vidio sam, čuo i pročitao. Znam, sad ćeš me pitati za komentar. Ne bih o Dinamu. Kroz život su se moji i Dinamovi putevi sastajali i razilazili, nemam potrebu o tome govoriti.
Naravno, BBB mu nikad neće oprostiti što je otišao u Beograd. Prosinečki je dva puta morao iz Maksimira, jednom ga je potjerao Ćiro Blažević, drugi put Velimir Zajec. Kao igrač iz Beograda odlazio je kao europski prvak, kao trener otišao je s golemim dugom. No, Uefa je presudila u korist Roberta Prosinečkog. Živi između Zagreba i Beograda, a sestra Renata pronašla je sreću i ljubav u španjolskom gradiću Oviedu.
Prosinečki se 13. svibnja 1990. godine zagrijavao ispred sjevernog gola u Maksimiru kao igrač Crvene zvezde, samo nekoliko trenutaka prije velikih nereda koji su najavili olovna vremena. Dok se još ratni topovi nisu posve utišali, nosio je dres Ćirinih vatrenih koji su bili posebni ljubimci prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, koji ga je grlio i ljubio kao vlastitog sina 1997. godine kad je Prosinečki predvodio Croatiju, za sve nas Dinamo, u epskoj bici protiv Partizana i pobjedi 5:0. Tih je godina Robi upoznao Vlatku, djevojku iz zagrebačkog naselja Sloboština, te se 1999. godine i oženio.
O čemu je tih godina razmišljao Prosinečki? Je li Hrvatsku izabrao zbog toga što je bilo moralnije, prirodnije ili čistije igrati za reprezentaciju zemlje koja se brani od zemlje čija vojska ruši, pali i ubija. U tom gemištu ili špriceru jedne sudbine izgradili su se i stavovi Roberta Prosinečkog.
– Nesretan sam jer se moj životni put svodi isključivo na pitanje Hrvat ili Srbin, Zagreb ili Beograd. I sada kada živim tu u Kayseriju, u kojem niti izbliza nema nogometne euforije, osjećam veliki respekt. Tako sam se osjećao kao nogometaš u Realu, Barceloni i, primjerice, u Portsmouthu. Tamo sam baš uživao. Zato moram priznati da mi je izvan Hrvatske i Srbije kad je o tome riječ puno lakše, lagodnije, pritiska nema. Prije svega ja sam čovjek nogometa, bio sam opsesivno zaljubljen u loptu, uživao sam igrati, a danas isto tako veselo odlazim na svaki trening Kayserija.
A onda je dodao:
– Poštujem vjere i nacije, ali time moja obitelj i ja nikad nismo bili opterećeni. No na našim prostorima to je uvijek bilo važno.
Za dva tjedna igraju Hrvatska i Srbija.
– Opet vi. Neću gledati, ne zanima me pretjerano.
Prosinečki u Turskoj više neće biti sam. Stiže obitelj, Vlatka će učiti kako napraviti baklavu, cure će u američku školu. Kada je sâm, u čemu najviše uživa.
– U kavi. To obožavam, a ovdje je kava broj jedan. I crvenom marlboru, naravno.
Alkohol ne pije, niti kapi od kada je imao problema s herpesom koji mu je napao centar za ravnotežu.
– U Turskoj se može živjeti bez alkohola. Uopće nemam potrebu popiti nešto iako sam volio popiti viski i čašu dobrog vina. Jedino sam tada pušio bijeli, a ne crveni marlboro. Ali to nije to.
Kada se opusti među prijateljima, kada je atmosfera dobra, Prosinečki voli prepričavati dijaloge iz filmova “Maratonci trče počasni krug” ili “Balkanskog špijuna”.
– Meni je Đenka najbolja faca. A, sjajna je i rečenica Bate Stojkovića: “Za male pare ste se prodali”.
No, nijedan film mu nije bolji od legendarne predstave koju je do savršenstva doveo Zoran Radmilović, a zove se “Radovan III.”
– Uvijek sam volio igrače koji imaju vic i duh, nisam volio štrebere. Tako je i Radmilović tu predstavu svaki put svojim gegovima i novim rečenicama zapravo činio boljom.
Iako su srbijanski mediji Robijeve golove i poteze pratili Užičkim kolom, Prosinečki nikada nije volio “cajke”.
– To nikada nisam slušao, ali neću reći da nisam bio u klubovima s takvom glazbom.
Odrastao je uz glazbeni “novi val”, ali ne voli Branimira Johnnyja Štulića.
– Vi ste rekli da je on bio socijalno angažiran kroz svoje stihove. Bili smo tada tinejdžeri, ali nikada nisam volio prepotentne i nerealne ljude. Štulić je uvijek težio biti iznad svoje Azre i svojih pjesama. I to mi se nije svidjelo.