Crkva nije arena. Pogotovo ne politička arena. Premda se nekada može steći i taj dojam. Kao u posljednje vrijeme većih crkvenih proslava, poput onih u Kninu ili Sinju, kad su euharistijska slavlja bila popraćena pljeskom i veličanjem političara koji su ondje došli slaviti Boga.
S jedne strane to je razumljivo, jer su prilike u Hrvatskoj tako beznadne dva i pol desetljeća od njezina osamostaljenja, da se svaka prilika koristi za traženje nade i novoga puta. Crkva, kao zajednica, ali i kao sakralni prostor, idealno je mjesto za tu potragu. Krist naviješta novi život i novi put, a Crkva to baštini i živi. Političari, koji Crkvu najviše vole prije izbora, to osjećaju i vide kao svoju priliku, jer misle da su upravo oni “put, istina i život”. No, je li to doista tako?
Hrvatska je, s druge strane, umorna od njihovih ispraznih obećanja i smjena vlasti, koje godinama ne nude ništa novoga, nego je isključivo sve podređeno njihovu održanju na vlasti, partikularnim stranačkim interesima i nevjerojatnoj samodostatnosti i samodopadnosti, dok država nikako ne napreduje, a narod sve teže nosi teret koji mu je navaljen na leđa. I u tome nema razlike između političkih elita, bile one lijeve ili desne, svejedno.
Kada se u crkvi plješće političarima, bilo oni lijevi ili desni, daje im se podrška koju nisu zaslužili. Svojevrstan je to carte blanche, koju je svojedobno od Crkve, sjetimo se, dobio i Sanader, a znamo kako je sve završilo.
Biskupi itekako trebaju biti zabrinuti za stanje nacije i države i braniti ih i štititi kao što su stotinama puta dosad činili kroz povijest, no aplaudiranje, kao što je rekao predsjednik HBK mons. Želimir Puljić, nije dio liturgijskoga slavlja. U crkvi se plješće samo Bogu. Odnosno, klanja u tišini. Koju bi i političari u svojoj pragmatičnoj mudrosti trebali poštivati, a ne koristiti za predizborna nadmetanja.
>>'Još sam pod dojmom Pape mirotvorca'
>>'Branitelji koji su najzaslužniji za slobodu moraju prednjačiti u poštovanju zakona'
bogu božje caru carevo