U Josipovićevu pozivu za koncert pomirenja nigdje nema Hrvatske

Predsjednik Ivo Josipović prvog je srpnja u Bruxelles uputio pozivnicu predsjedniku Europske komisije Joséu Manuelu Barrosu. Želi da Barroso dođe u Dubrovnik 27. kolovoza na koncert Beogradske filharmonije pod dirigentskom palicom Zubina Mehte. Koncertom se otvara festival Juliana Rachlina i prijatelja, a izvodit će Bacha. Budući da je Mehta vjerojatno najveći svjetski dirigent, riječ je o kulturnoj poslastici. I problema ne bi bilo s koncertom da naš predsjednik ne zove Barrosa da uveliča politički, a ne umjetnički događaj.

Ekspresno pomirenje

“Ovo je prvi uopće poslijeratni posjet Beogradske filharmonije u Dubrovniku, koji je u bivšoj Jugoslaviji služio kao vrhunska vrijednost kulturnog okupljanja. U nesretnom kontekstu rata koji je teško pogodio grad Dubrovnik, ovaj događaj označava svojevrsni povratak srpskih umjetnika u Dubrovnik. U uvjetima pomirbe, to ima veliko simboličko značenje. Pozvan je i predsjednik Srbije Tadić. Vaša nazočnost pojačat će simbolizam pomirenja i orijentacije obiju država prema zajedničkoj budućnosti u Europi”, piše Josipović u pozivnici.

Upada u oči da Josipović, spominjući Jugoslaviju i Srbiju, ne navodi nigdje Hrvatsku, a kada spominje Dubrovnik, ratna razaranja tumači rječnikom koji odgovara onomu kao da je grad pogodio potres, a ne srpska artiljerija. Beogradska filharmonija je naravno dobrodošla u umjetnički Dubrovnik, no problem je kada Josipović stalno, slijedeći Tadićevu politiku, forsira “ekspresno pomirenje”. U kojemu srbijanska politika dobiva bezuvjetni oprost, a hrvatska – nije jasno što!?

Neželjena politizacija

Jasno je da, nakon što je s Tadićem “riješio” najveću hrvatsku ranu – Vukovar, uz obostrano “izvini”, Josipović na isti način “rješava” i drugi simbol Domovinskog rata – opustošeni Dubrovnik. Reći u pozivnici da je “u nesretnom kontekstu rata grad ozbiljno pogođen” znači skrivati činjenice. Za razliku od crnogorske politike koja se opetovano (i u parlamentu i u medijima) ispričala za razaranje Dubrovnika, srbijanska politika od toga nije napravila ništa.

Pustila je na slobodu i terminatora iz Trebinja Vučurevića. Naprotiv, i nakon Vukovara Tadićeva Srbija nije vratila umjetnine ukradene iz RH, a prije tri mjeseca Matica srpska objavila je dubrovačke književne klasike te Gundulića i Boškovića “opet” svrstala među Srbe. U uvjetima nastavka takve kulturne i nacionalne otimačine, “povratak srpskih umjetnika u Dubrovnik” sigurno će zadobiti i neželjenu politizaciju. Na koju Josipović ne obraća pažnju.