'U potpunoj histeriji donesen je zakon o CHF koji nije pravedan'

Ako se država može umiješati u ugovorni odnos dviju privatnopravnih osoba, a što je slučaj kod švicarskog franka, tada je jasno da se takvog tržišta ulagači boje. To bi moglo utjecati ne samo na smanjenje stranih ulaganja nego i na povećanje kamata i smanjenje kreditiranja, ali i moguće povlačenje kapitala banka majki iz zemlje u nekom sljedećem razdoblju. Smatra to bivši čelnik Raiffeisen banke Zdenko Adrović, koji ima i svoj prijedlog za CHF, ali i aktivniju monetarnu politiku koja bi se mogla usmjeriti na povoljnije stambeno kreditiranje.

Izglasan je zakon koji rješava, barem tako izgleda, problem korisnika kredita u švicarskim francima. Prijedlog bankari nisu dočekali dobro, vjerojatno ni vi kao bivši bankar?

Zakon donesen prije nekoliko dana očigledno je posljedica skorih izbora. Sigurno je bilo boljih i elegantnijih rješenja i modela, ali u nekoj općoj histeriji koja je vladala doneseno je rješenje koje nije ni racionalno, ni pravedno, a ni u skladu s nekim drugim zakonskim rješenjima. Izglasani model ne raspodjeljuje trošak među svim stranama (banke, država i dužnici) i vjerujem da se može lako pobijati pred sudovima. Za nekoliko godina može se očekivati rješenje prema kojem se poništavaju sporne odredbe ovih dvaju zakona i tada će biti problema. Predloženo je više rješenja, više ih je bilo na stolu. Sigurno bi bilo najbolje ono koje bi pravednije rasporedilo trošak. Sada znamo da trošak trenutačno iznosi oko 8,5 milijardi kuna, a na kraju će možda biti i veći. Zašto bi ga samo jedna strana morala snositi, bez obzira na to što tu stranu ne voli dobar dio Hrvata? Ne treba zaboraviti da su sve tri strane bile uključene u proces odobravanja kredita (banke­ vjerovnici, dužnici i država).

Hoće li na kraju ipak trošak snositi država?

Za sada je to trošak koji će snositi banke, počevši od ove pa u sljedećih nekoliko godina. Tako će biti sve dok neki od sudova, domaćih ili vanjskih, ne „pobiju“ postojeće zakonsko rješenje i onda će taj trošak prijeći na državu. Niti to nije dobro. Tada se možemo svi naći u nezgodnoj situaciji kada netko ispostavi račun državi na 10 ili 12 milijardi, koliko će to već iznositi sa zateznim kamatama. Tome se neće moći radovati niti banke, niti dužnici, niti tadašnji ministar financija. Zato se nije dobro kockati s takvim rješenjima.

Vi ste predlagali pravedniju opciju?

Više ljudi podržalo je model koji će prije svega raspodijeliti trošak na sve sudionike – veći dio troška na banke (npr. 78­-80%), manji dio na državu (npr. 18­-20%) i onda manji dio na dužnike. Tome prethodi razdvajanje dužnika u dvije kategorije. Kategorija A plaća po tržišnom kriteriju ­tečaju (to su oni dužnici koji su iz tih kredita financirali poduzetničke projekte i/ili luksuznu robu itd.) Kategorija B dužnika je ona kojoj se pomaže. Pretpostavili smo da je njihov udio u ukupnim kreditima u švicarskim francima 60%. Ideja je bila da krediti ostaju u CHF, ali ih kategorija B otplaćuje do obračunskog tečaja (npr. 6,39 ili neki drugi), a razliku do tekućeg (spot) tečaja snose banke i država (80­-20). Trenutačna godišnja razlika između tekućeg (spot) tečaja i obračunskog iznosi oko 250 milijuna kuna. Dakle država i banke bi dijelile godišnji gubitak od 150 milijuna kuna (60% od 250 milijuna kuna) – u omjeru 120 milijuna kuna banke, a 30 milijuna kuna država.

Zašto tako ili slično tome?

Zato što bi rješenje trebalo biti sporazumno između banaka i države i to bi isključilo kasnije tužbe, koje su sada vjerojatne i s vjerojatnim ishodom. Takvo ili slično rješenje raspoređuje gubitak ne samo na više strana, nego i na više godina, koje su neophodne za amortizaciju ukupnog gubitka.

Zašto s takvim prijedlogom niste izašli kada ste bili na čelu banke? Ili jeste pa se bankari nisu mogli dogovoriti?

Zato što je tečaj CHF eksplodirao tek u siječnju ove godine i od tada se pokušava naći rješenje. Vjerujem da bi i banke pristale na ovakvo ili slično rješenje, da se našlo na zajedničkom stolu.

Zašto nije?

Ne znam.

Kakve će posljedice biti za banke?

Banke će morati iskazati gubitak u punom iznosu od spomenutih 8,5 milijardi kuna u ovoj godini. Dosadašnji (u proteklih nekoliko godina) prinos na kapital iznosio je oko 4­5% i razlikuje se od banke do banke. To je premalo u odnosu na relativno veliki kapital koji su vlasnici uplatili do sada i bitno manje u odnosu na banke u drugim usporedivim zemljama. Kapitalna adekvatnost će se smanjiti za 3-3,5 posto. No i to će banke preživjeti, ali jasno je da će se vlasnici banaka biti nezadovoljni jer ih čeka razdoblje od tri godine u koje će umjesto kakve­-takve dobiti – imati gubitak. Očekujem da će iskoristiti sve pravne lijekove, kako bi to promijenili.

Ipak, s obzirom na to da, kako ste i sami rekli, bankari nisu omiljeni, prebacuje se loptica na neka prošla vremena kada su banke majke izvlačile velik dio dobiti iz Hrvatske, ponekad i zbog pokrića troška zbog pogrešno procijenjenih akvizicija?

U tijeku ove kampanje protiv banaka izrečeno je puno netočnih stvari i laži. Prva je ta da su banke ostvarile ekstradobiti, što nije točno, pa niti u najbolja vremena poslovanja. Druga, dobit banaka je puno niža u odnosu na neke druge zemlje, čak i one koje nas okružuju. Nema govora o nikakvoj ekstradobiti. Treća je, da su zaradile na CHF kreditima – što isto tako nije točno. Zahtjevi vlasnika proteklih godina jesu bili da se isplati dio dobiti u vidu dividende u mjeri prošlogodišnje dobiti, ali to je pravo svakog vlasnika. Jer i vi, da imate tvornicu u drugoj zemlji gdje imate dobit, imate pravo povući dividendu. To je pravo zagarantirano svim vlasnicima međunarodnim konvencijama i zakonima, uključujući i hrvatskim. Vlasnici su uvijek gledali, reklo bi se, blagonaklono na Hrvatsku, ali i sa strepnjom da se rizik njihova poslovanja povećava.

Bi li se mogle dogoditi posljedice u smislu da se banke vlasnice odluče povući iz zemlje ili barem da time zaprijete, što je već bio slučaj?

Ne mogu otići. Neki od njih bi već otišli, ali ne mogu. Jednostavno – kupaca nema. Ono što mogu ili će moći napraviti u budućnosti je pokušati smanjiti kapital njihovih banaka u Hrvatskoj i pretvoriti ih u podružnice. Kada to učine, znači da će iznijeti i svoj kapital i zemlje. To će se jednom dogoditi, ne sutra, ali taj rizik stoji u nekom daljem razdoblju. A to znači povlačenje novca vrijednog 40-­50 milijardi kuna, što nije bezazleno.

Hoće li se zbog takve politike i smanjiti kreditiranje?

Sigurno će se zaoštriti politika rizika prema Hrvatskoj, što neće pomoći da se poveća volumen odobrenih kredita. To je loše. Ako ponuda kredita padne, a potražnja je ista ili slična, to će vjerojatno gurati kamatne stope na gore. Rizici poslovanja u Hrvatskoj su veliki i ne smanjuju se. Ako se država može umiješati u ugovorni odnos dviju privatnopravnih osoba­ koji je zaključen prije više godina, a niti jedan sud nije rekao da je taj ugovorni odnos nezakonit na način da ga poništi,­ jasno je da će se banke, a i drugi sudionici tržišta, u budućnosti više bojati takvog tržišta. Smanjenje kredita nije dobro niti za gospodarstvo, niti za stanovništvo, a niti za državu.

Takvo što nije niti dobar signal stranim ulagačima...

Strana ulaganja su slaba strana našoj zemlji već godinama...

Bojim se da nismo na mapi velikih ulagača – investitora koji su zainteresirani za “brown field” investicije. Nismo se profilirali kao zemlja koja privlači i prima takve investitore. Mnogi i danas misle da to nama nije potrebno. Pa i ovo zakonsko rješenje za „švicarac“ neće nam dovesti nove investitore .

A istodobno gospodarstvo sporo raste?

Gospodarstvo je prepušteno najvećim dijelom samo sebi. Rast izvoza i BDP-­a dogodio se jer su se okolnosti poklopile, a ne zato što je država imala neku aktivnu ulogu i podupirala gospodarstvo. Takav odnos možemo očekivati i nadalje. Problemi javnih poduzeća ostaju, a posebno njihove neefikasnosti i prevelikog broja radnika. Njihovo poslovanje ozbiljno zaostaje za privatnim sektorom u zemlji. Oni su u funkciji nečeg drugog, a ne vlastitih gospodarsko poslovnih ciljeva. Turizam? Hrvatska ne može i ne smije imati monokulturno gospodarstvo. Turizam već ionako ima prevelik udio u BDP­-u. Turizam ima svoje prednosti, ali i nedostatke. Hrvatska mora posvetiti daleko veću pažnju svojoj reindustrijalizaciji. Zato, ako okolnosti na našim izvoznim tržištima budu dobre, tada će i našem gospodarstvu biti dobro. Naš rast, nažalost, puno je manji od ostalih zemalja u susjedstvu.

Vlada zakazuje, ali mislite li da bi i HNB morao napraviti neki iskorak u vođenju monetarne politike?

HNB će ove godine morati intervenirati iz deviznih rezervi da pokrije tzv. otvorenu poziciju banaka, zbog gubitka od oko 1,1 milijardi eura, što nije mali iznos. Kada se gubitak preseli iz sektora banaka u državnu riznicu, bit će još većih rizika. Veće devizne rezerve nam trebaju jer smo visoko rizična zemlja. Udio inozemnog duga u BDP-u je preko 100%, udio javnog duga u BDP je gotovo 90%, i nemamo investicijski rejting. Više devizne rezerve umanjuju taj rizik. Ako se one budu “grickale” zbog raznih zakonskih rješenja, rejting će nam i dalje tonuti. Put od još nižeg rejtinga do nemogućnosti kreditiranja izvana nije velik. Hrvatska ne može izdržati godinu ili dvije bez kreditiranja izvana (inozemstva). Zato se devizne rezerve moraju čuvati, a s druge strane gospodarstvo rasti. No mjere i zakoni ne idu u tom smjeru.

Ali ideja o zaokretu monetarne politike je bilo?

HNB bi mogao krenuti s nekim mjerama, poput refinanciranja stambenih kredita bankama.

Zašto baš stambeni krediti?

Zato što trenutačno potražnja za njima nije velika, iza nas je novo rješenje za „švicarce“ psihološki bi bilo dobro krenuti u smjeru ohrabrenja stambenih kredita u kunama s fiksnom ili djelomično fiksnom kamatnom stopom. Ima mnogo načina da se to ostvari. Hipotetski, HNB, primjerice, emitira milijardu kuna uz fiksnu kamatnu stopu u razdoblju od godine dana, i refinancira sve nove stambene kredite koje će banke odobravati stanovništvu. Ako banka dobije kredit od HNB­-a za, primjerice, pola posto, tada bi banka mogla odobriti klijentu kredit od 3,5 do 4 posto na razdoblje od 10 do 15 godina. Potražnja za takvim kreditima sasvim sigurno bi postojala, i takvi bi krediti bili osvježenje na tržištu, a s obzirom na ukupnu vrijednost, ne bi ugrožavali tečaj kune. Takav pilot-projekt mogao bi biti koristan i za banke i za HNB i mogao bi pridonijeti smanjivanju „strahova” od aktivnije monetarne politike.

Koriste li neke zemlje takvo rješenje za stanove?

Velik broj država upražnjava aktivnu monetarnu politiku i, ­između ostalih mjera­, pokušava potaknuti gospodarski rast. Na žalost, dosadašnji rezultati takve politike najviše se vide u inflaciji ili porastu vrijednosti raznih vrijednosnih papira i rastu i padu pojedinih valuta.

Jeste li guverneru iznijeli taj prijedlog?

Ne, iako mislim da on zna za to.

>> Zbog konverzije franka povećane rate u eurima