U lipnju 1996., na summitu G-7 u Lyonu, kada je Bill Clinton, predsjednik SAD-a, predložio osnivanje Međunarodne komisije za nestale osobe, šanse za održiv i učinkovit pokušaj pronalaženja desetaka tisuća nestalih osoba iz bivše Jugoslavije nisu bile izgledne. Dvadeset godina kasnije, integriran sustav – koji uključuje osnivanje specifičnih institucija i donošenje adekvatnih zakona u svrhu rješavanja pitanja nestalih osoba, pristup utemeljen na vladavini zakona, uključenost obitelji nestalih u proces i suvremene znanstvene metode – donio je nevjerojatne rezultate.
Te 1996. godine na zapadnom Balkanu bilo je 40.000 nestalih i nedovoljno volje među predstavnicima vlasti da se rješavanju tog pitanja posvete objektivno i nepristrano.
Istodobno, u različitim su se dijelovima regije odvijali nekoordinirani pokušaji pronalaženja nestalih – zasnovani na različitim metodologijama i nerijetko upitnim profesionalnim standardima.
U tim je uvjetima broj identifikacija bio mali, a napredak spor. Kao rezultat, brojne su obitelji godinama morale živjeti s “dvosmislenim nestankom” bližnjih. Tim je obiteljima prirodan, ljudski proces žalovanja ostao zamrznut u određenom trenutku. A problem nije bio samo osobni, individualna bol. Činjenica da je nestalo toliko mnogo ljudi bila je prepreka vraćanju mira.
Nakon sukoba, kada se traga za velikim brojem nestalih osoba, temelji vladavine zakona stavljeni su na kušnju. Građani s pravom u pitanje dovode kredibilitet vlasti koje ne mogu ili ne žele utvrditi što se dogodilo s tisućama njihovih sugrađana i tko ne može ili ne želi poduzeti korake koji će odgovorne za nestanke dovesti pred lice pravde.
Pronalaženje nestalih pomoć je preživjelima, ali i postupanje u skladu s vladavinom zakona; pronalaženje nestalih izravno je vezano za privođenje počinitelja pred lice pravde. Pronalaženje nestalih sprečavanje je svakog pokušaja da se zataškaju zločini ili zaniječe ono što se dogodilo.
Skrivene grobnice su mjesta zločina. U njima se nalaze dokazi koji se mogu upotrijebiti u sudskim procesima. Pronalaženje nestalih pomaže građanima da ostvare pravo na istinu, pravdu i reparacije. To se ne odnosi samo na građane čiji su bližnji nestali. To se odnosi na sve građane – jer sve dok je ijednom čovjeku uskraćena pravda, ona je uskraćena svima.
Prema domaćim i međunarodnim zakonima, preživjele žrtve imaju pravo saznati istinu o tome što se dogodilo s njihovim nestalim rođacima. Vlasti ne mogu birati hoće li podržati pokušaje pronalaženja nestalih: oni imaju obvezu podržati napore. Policija, pravosudna tijela i drugi – od općinskih službenika do šefova vlade – imaju jasnu obvezu da podrže obitelji nestalih.
A ta podrška ne smije stati na izražavanju sućuti.
U Hrvatskoj, gdje se dvadeset godina nakon sukoba još traga za čak 1591 osobom, ICMP kroz zajednički projekt s hrvatskim vlastima pomogao je u procesu identifikacije više od 500 osoba. ICMP pomaže i kroz promatračke aktivnosti prilikom ekshumacija te podržava napore vlasti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori i Kosovu da kreiraju bazu podataka svih otvorenih slučajeva nestalih osoba na zapadnom Balkanu. Regionalna lista pomoći će da se uklone duplikati, a informacije iz arhiva jedne zemlje postat će dostupne drugim zemljama koje tragaju za svojim državljanima nestalim na tlu susjednih zemalja.
U protekla dva desetljeća, više od 70 posto nestalih u regiji pronađeno je i identificirano. Da bi pronašli i identificirali preostalih 12.000 nestalih ljudi, vlade su dužne: osigurati da obitelji nestalih – bez obzira na etničko, vjersko ili nacionalno porijeklo i bez obzira na njihovu ulogu u sukobu – imaju jednako pravo na istinu, pravdu i reparacije, što podrazumijeva donošenje i provođenje relevantnih zakona;
kreirati središnju, verificiranu evidenciju osoba nestalih u sukobima u regiji – što znači da države moraju završiti svoje evidencije i kreirati regionalnu listu: na taj način će se doći do pravih brojeva i osigurati prava preživjelima; ubrzati istrage i sudske procese u vezi sa slučajevima nestalih osoba: ti slučajevi se odnose na nepravdu počinjenu u prošlosti, ali isto tako, što je veoma važno, za pravdu u sadašnjosti; i riješiti pitanje pogrešnih identifikacija (što se posebno odnosi na Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku i Kosovo, gdje se u mrtvačnicama nalazi veliki broj neidentificiranih posmrtnih ostataka).
Ispunjavanjem ovog plana pomoći ćemo desecima tisuća građana da prošlost ostave iza sebe i ponovno si izgrade život.