U škole trebamo uvesti popularnu znanost

Igora Rudana često se opisuje kao našeg najcitiranijeg znanstvenika i kao prvog Hrvata koji je postao redovnim članom Kraljevskog društva. No ovaj 47-godišnji Zagrepčanin, čiji su korijeni s otoka Hvara, prije svega će vas iznenaditi jednostavnošću kojom govori o znanosti i načinom na koji je popularizira. Igor Rudan već je godinama u Škotskoj gdje radi kao voditelj Katedre za međunarodno pravo i molekularnu medicinu tamošnjeg Sveučilišta u Edinburghu. O njemu znamo da je već s dvije godine čitao prve rečenice zapisane na svojoj rođendanskoj torti s dvije svjećice, zatim da je sljedeće godine djetinjstva aktivno čitao novine, ali i da je proteklih mjeseci na impresivno zanimljiv način u svojim esejima u Večernjem listu predočio kakve to pomake čovjek može očekivati u sljedećim desetljećima na području znanosti i medicine. U ovom intervjuu koji smo odradili u Zagrebu, gdje Rudan s obitelji provodi ove blagdanske dane, znanstvenik se osvrnuo na položaj i percepciju znanosti u hrvatskom društvu te je predložio načine kako se znanost dodatno može popularizirati među mladima.

Kakav je danas položaj znanosti i percepcija znanstvenika u hrvatskom društvu, u javnom prostoru i u medijima? Mislite li da je zadovoljavajući?
Stvaranje znanja putem znanstvenih istraživanja karijera je kojom se nastoje stvoriti nove vrijednosti za što veći broj ljudi. Karijera znanstvenika vrednuje se u nekom društvu ovisno o tome koliko pažnje obrazovni sustav poklanja rezultatima znanstvenika iz prošlosti te koliko mediji prate rad suvremenih znanstvenika. Bio bih sretan kada bi većina Hrvata znala navesti imena barem petero velikih znanstvenika poteklih s hrvatskih prostora i razumjeti na koji su način oni pridonijeli napretku čovječanstva. Većina bi se lako sjetila Nikole Tesle i Ruđera Boškovića, ali teško mi je procijeniti koliko Hrvata danas poznaje i otkrića genija poput Fausta Vrančića, Marina Getaldića, Frane Petrića, Ivana Lupisa, Ivana Vučetića, Slavoljuba Penkale, Andrije Mohorovičića, Dragutina Gorjanovića Krambergera te nobelovaca Lavoslava Ružičke i Vladimira Preloga.
Ako obrazovni sustav jednog naroda propusti aktivno izgraditi kulturu u kojoj se rad velikih znanstvenika iz prošlosti cijeni, teško je onda očekivati pažnju javnosti prema rezultatima suvremenih hrvatskih znanstvenika. To je šteta jer danas u svjetskoj znanosti imamo sjajnu generaciju međunarodno prepoznatih hrvatskih znanstvenika, slično kao i u nogometu. Čini mi se da se njihova prepoznatljivost u Hrvatskoj tijekom proteklog desetljeća ipak povećala, prije svega zahvaljujući radu nekoliko odličnih znanstvenih novinara, ali i konkurenciji između elektroničkih medija i ulozi društvenih mreža. Danas su vijesti o rezultatima hrvatskih znanstvenika postale relativno česte, a prenose se sve profesionalnije i odmjerenije. Za razliku od mnogih drugih vijesti koje prečesto polariziraju i dijele čitateljstvo u Hrvatskoj, vijesti o međunarodnim uspjesima naših znanstvenika djeluju ujedinjujuće, kao i rezultati naših sportaša. Zato mi se čini da je percepcija znanstvenika u društvu danas prilično pozitivna.

Za znanstvenike koji su obrazovanje stekli u Hrvatskoj je li izbor između ostanka u Hrvatskoj i odlaska u inozemstvo težak?
Poznajem brojne hrvatske znanstvenike koji su velik dio karijere proveli u inozemstvu, kao i neke koji su tamo ostali trajno. Među njima ćete pronaći vrlo različite primjere. Iskustva često ovise o osobnosti samih znanstvenika i njihovu prethodnom odgoju unutar obitelji. Postoje oni koji se inozemstvu odlično prilagode već od prvog dana te više ne razmišljaju o povratku. Međutim, ima i drugih koji, unatoč sjajnim uvjetima i objektivnim uspjesima, iznimno teško podnose život u tuđini, a svaki dan proveden izvan Hrvatske im je mučan. Obje su te krajnosti sasvim ljudske i ukazuju na našu međusobnu različitost. Srećom, zahvaljujući razvoju interneta i općoj standardizaciji istraživačkih metoda, danas postaje sve lakše baviti se mnogim područjima znanosti doslovno iz svakog kutka svijeta, kao i intenzivno surađivati sa znanstvenicima u inozemstvu. Zato danas svatko ima mogućnost pronaći svoj vlastiti put koji najviše odgovara njegovoj ili njezinoj osobnosti. Pritom nema strogih pravila i svatko u znanosti ima slobodu ispisati svoju vlastitu priču.

Ipak, spomenuo bih neke općenite uvide koji bi mogli koristiti mladim znanstvenicima u planiranju karijera. Prvo, prirodne znanosti ne poznaju državne granice. Istraživanja su u tim područjima znanosti ili nov doprinos znanju cijelog čovječanstva ili pak nisu. Stoga znanstvenik u prirodnim znanostima treba biti vjeran vrhunskoj znanosti, a ne granicama ucrtanima na zemljopisnoj karti svijeta. Da bi se postigla konkurentnost, potrebno je neko vrijeme provesti među najboljima u svijetu i naučiti od njih metode rada. Na to, jednostavno, treba gledati kao na dio posla, a bez toga koraka u karijeri vrlo je teško postati konkurentan. Nadalje, česta zabluda mladih znanstvenika jest kako iskazuju domoljublje fizičkim ostankom u svojoj zemlji rođenja. Svaki mladi znanstvenik treba se pitati gdje može u najvećoj mjeri iskoristiti svoje potencijale. Ako u Hrvatskoj nema uvjete za rad, iz neke će nove sredine u inozemstvu, gdje postane svjetski konkurentan, vjerojatno moći znatno više učiniti za Hrvatsku. Prisjetimo se, primjerice, nagrade koju je utemeljio Marin Soljačić ili pak programa razmjena i suradnji s Hrvatskom koje su utemeljili Igor Štagljar i Ivan Đikić. Tijekom proteklih 18 godina i u mojem istraživačkom centru na Sveučilištu u Edinburghu usavršavalo se više od 50 mladih hrvatskih znanstvenika, a nekoliko ih je tamo izradilo i doktorate. Stoga za razvoj svoje znanstvene infrastrukture Hrvatska treba izvrsne znanstvenike u inozemstvu, baš kao i one u Hrvatskoj.

Jesu li mladi hrvatski znanstvenici nakon završetka svog obrazovanja u Hrvatskoj više ili manje konkurentni od onih u inozemstvu?
Naši mladi znanstvenici trebaju znati da su, što se sposobnosti tiče, ne samo jednako dobri već često i bolji od onih na Zapadu, pa stoga nerijetko imaju uspješne karijere u inozemstvu. Prema mojim iskustvima, u najrazvijenijim zemljama Zapada studenti vodećih sveučilišta s najboljim rezultatima već i prije završetka studija bivaju regrutirani za rad u privatnom sektoru, kao budući menadžeri velikih svjetskih kompanija. Drugi red najsposobnijih studenata zapošljava se često na mjesta stručnih osoba u ministarstvima vlada, gdje upoznaju rad kompleksnih sustava i zatim upravljaju njima tijekom svojih dugih, prilično sigurnih i dobro plaćenih karijera. Oni osiguravaju stabilnost i uredan rad institucija najrazvijenijih zemalja, bez obzira na to tko trenutačno ima političku prevlast. Treća skupina sposobnih studenata bira karijere poput liječnika i pravnika, koje su također sigurne i dobro plaćene, iako povezane s više stresa. Tek zatim slijede oni koji su voljni preuzeti više rizika kako bi slijedili svoje talente i posebne sklonosti, poput poduzetnika, znanstvenika i umjetnika.

U Hrvatskoj, međutim, regrutiranje sposobnih i posebno talentiranih mladih ljudi za rukovodeće uloge, kakvo postoji u zemljama razvijenog kapitalizma, nije još zaživjelo u sličnoj mjeri. Sustav javnih službenika u ministarstvima također nije toliko atraktivan ni plaćen, a karijere liječnika ili pravnika u Hrvatskoj nisu nužno bolje od rada u sustavu visokog školstva. Stoga mnogi najbolji studenti u Hrvatskoj po završetku studija ostaju na fakultetima kao znanstveni novaci i asistenti, što je na Zapadu znatno rjeđe. Zato su prema sposobnostima često ravnopravni ili bolji od znanstvenika u inozemstvu. Napuste li Hrvatsku, njihova jedina prava konkurencija imigranti su sličnog profila iz mnogoljudnih zemalja poput Kine ili Indije, koji su također probrani među najsposobnijima.

Što vi osobno smatrate društvenim zadaćama znanstvenika?
Danas su društvene zadaće znanstvenika sve brojnije i one počinju nadilaziti sam rad na proizvodnji novih znanja. Nova znanja u raznim područjima postaju toliko razgranata i sofisticirana da je njihovo prenošenje putem postdiplomske izobrazbe, škola cjeloživotnog učenja i masovnih internetskih tečajeva, kao i mentoriranje mladih budućih vođa, sve važnija društvena zadaća koja se od vodećih znanstvenika danas očekuje. Nadalje, mnoge zapadne zemlje vide kvalitetu svojih sveučilišta kao jednu od rijetkih preostalih prednosti pred brzim ekonomskih razvojem mnogoljudnih zemalja koje su donedavno bile nekonkurentne u globalnoj utrci, poput Kine i Indije. Stoga se stvara sve veći pritisak na znanstvenike da rezultate svojih istraživanja patentima pretvaraju u intelektualno vlasništvo, a zatim na njima grade tzv. spin-out kompanije, temeljene na novim znanjima i tehnologijama. Od znanstvenika se, dakle, sve više očekuje da postaju inovatori i poduzetnici.

Nadalje, sve veća kompleksnost današnjice i brzina promjena uvjetovanih brojnim inovacijama dovodi svjetske vlade u pozicije gdje su im potrebni stalni savjeti dobro upućenih stručnjaka. Znanstvenici stoga sve češće počinju surađivati s velikim savjetničkim agencijama i pružati savjetničke usluge vladama i međunarodnim organizacijama. Od znanstvenika se danas traži mišljenje i pri donošenju dugoročnih politika održivog razvoja na nacionalnoj i globalnoj razini, kao i pri pisanju novih zakona i deklaracija. Uz sve to, najširu je javnost također potrebno na popularan način redovito upoznavati s napretkom znanosti kako se njezini dijelovi ne bi osjetili isključenima iz općeg napretka čovječanstva. Isključene skupine lakše prihvaćaju neistine i znanstveno neutemeljene informacije koje danas kruže internetom i dostupne su svima. Kako bismo spriječili takvo otuđenje skupina stanovništva od današnjih znanja, sve je prepoznatija uloga znanstvenika kao tzv. javnih intelektualaca. Oni aktivno populariziraju znanstvena dostignuća i uključuju se u društvene rasprave unoseći u njih stručne poglede na otvorena pitanja, kao i znanstveno utemeljene argumente.

Što osobno poduzimate na popularizaciji znanosti? Možete li nam otkriti nešto o svom projektu “Tetralogija o 21. stoljeću”?
Sve veći prioritet u mojem radu postaje prenošenje znanja koje je čovječanstvo steklo u 21. stoljeću drugim ljudima na popularan način. To se posebno odnosi na mlade ljude koji tek trebaju izabrati karijere. Počeo sam koristeći Facebook, društvenu mrežu gdje gotovo svakodnevno pišem crtice iz svijeta znanosti, i stvorio sam krug čitatelja zainteresiranih za ove teme, no u Hrvatskoj taj krug obuhvaća tek nekoliko tisuća ljudi. Usporedni pristup bio je pisanje kolumne “21. stoljeće” za Večernji list jednom tjedno tijekom godine dana. Ta je kolumna uspijevala doseći i nekoliko desetaka tisuća ljudi, no to je i dalje tek 1% stanovništva Hrvatske. Treći pristup bio je snimanje popularno-znanstvene serije “Preživljavanje: Priča o globalnom zdravlju”. Ovu je seriju protekle jeseni u nastavcima prikazala Hrvatska radiotelevizija, što je osiguralo znatno veći doseg popularnoznanstvenih sadržaja, no još se uvijek radi o vrlo malom postotku ukupnog stanovništva Hrvatske.
Najviše truda, međutim, uložio sam u pisanje i objavljivanje serije popularno-znanstvenih knjiga o promjenama koje je donijelo 21. stoljeće. Prve dvije knjige su “Točna boja neba”, objavljena 2017. godine, koja se bavi napretkom znanosti u 21. stoljeću, te nedavno objavljena knjiga “Zao zrak”, koja se pak bavi napretkom medicine. Publika u Hrvatskoj obje je knjige iznimno dobro prihvatila, što se posebno vidjelo na nedavno završenom Interliberu. U 2019. nadam se objavljivanju treće knjige iz ove serije, koja će se baviti tehnološkim napretkom i njegovim utjecajem na svakodnevni život ljudi. Četvrta bi se trebala pozabaviti pitanjem prilagodbe ljudi na sve brže promjene u 21. stoljeću. Vjerujem da bi te četiri knjige trebale činiti cjelinu koja bi mnoge ljude mogla dobro pripremiti na izazove modernog doba i omogućiti im razumijevanje procesa koji se trenutačno odvijaju, kao i napretka koji nas tek čeka.

Kako danas povećati interes ljudi u Hrvatskoj za napredak znanosti? Što država može učiniti kako bi popularizirala znanost i vrednovala rezultate znanstvenika koje je sama odgojila?
Iz svojih dosadašnjih nastojanja uvidio sam koliko je teško doseći znatniji udio stanovnika neke države popularnoznanstvenim sadržajima, čak i kada u tome postoji značajna podrška tiskanih medija, državne televizije i vodećih nakladnika. S obzirom na inspirirajući utjecaj popularnoznanstvenih knjiga današnjice, založio bih se za uvođenje svih oblika popularnoznanstvenih sadržaja u hrvatski obrazovni sustav na svim razinama. Vjerujem da bi takva mini reforma školske lektire mogla imati vrlo velik i pozitivan učinak na konkurentnost mladih u 21. stoljeću, uz relativno mala dodatna ulaganja u sam obrazovni sustav. Učinkovitost takve ciljane intervencije nadmašila bi doseg većine ostalih pokušaja da se znanstveni prodori široko populariziraju. Njezino glavno obilježje širok je obuhvat stanovništva jer lektirom se doseže čitava generacija. Ta bi intervencija pružala i jednakost prilike jer svi učenici osnovnih i srednjih škola dobivali bi priliku iskoristiti znanja stečena kroz lektiru u daljnjem životu i radu.

Čini se da postoji nebriga države koja troši milijarde kuna za znanost, a onda ne prati niti evaluira što se tim novcem uspjelo učiniti...
Mislim da velik problem Hrvatske, kao i mnogih drugih zemalja koje tek nastoje postići puni ekonomski procvat, nije u količini novca koji je na raspolaganju, već u neefikasnom korištenju tih sredstava. Stvari se i u tom segmentu danas popravljaju, ali spomenem li kako smo od osnutka Hrvatske imali sustav s nekoliko tisuća malih znanstvenih projekata koji nisu bili ozbiljno i javno evaluirani niti je većina njih imala značajan odjek, shvatit ćete u čemu je problem. Anglosaksonci često kažu “measure what you treasure”, tj. “mjeri ono što ti je vrijedno”. Ako porezni obveznici izdvajaju sredstva kojima država financira znanstvena istraživanja, tada bi interes države i njenih stanovnika trebao biti mjerenje rezultata tih ulaganja. To je danas moguće, primjerice mjerenjem produktivnosti znanstvenika i njihovih ustanova, međunarodne citiranosti, praćenjem broja prijavljenih patenata, pokretanja spin-out kompanija, suradnje s industrijom, međunarodnim nagradama ili privlačenjem novih sredstava. Međutim, nisam siguran da se netko u Hrvatskoj danas time sustavno i javno bavi. Time se šalje poruka kako rezultati postignuti nakon raspodjele sredstava nisu previše važni. Kada bi se organizirao sustavan, redovit godišnji pregled rezultata hrvatskih znanstvenika u zemlji i inozemstvu te kada bi takav pregled zainteresirao i medije, tada bi i naši znanstvenici bili motiviraniji za svoj rad. Njihovi bi se uspjesi pritom prepoznavali u društvu na sličan način kao i rezultati naših vrhunskih sportaša, estradnih umjetnika, poduzetnika i drugih ljudi koji se bave zanimljivim područjima i imaju velik utjecaj na društvo u 21. stoljeću, a čije rezultate najšira javnost lakše prepoznaje i razumije.

Jeste li vi koji ste otišli u inozemstvo dobro prihvaćeni, jer čini se da su mnogi hrvatski znanstvenici u svijetu prave zvijezde?
U zapadnim zemljama akademske zajednice prihvaćaju različitost, posebno stoga što ovise o privlačenju međunarodnih talenata. Zato su talentirani znanstvenici uvijek dobrodošli. Neki će se naši znanstvenici dobro snaći u inozemstvu, bit će odlično prihvaćeni, steći će puno novog i korisnog znanja, a to će ih iskustvo osnažiti i oplemeniti. Drugi će se nakon nekog vremena možda i obeshrabriti i odustati te se vratiti. U zemljama najpoželjnijima za život konkurencija u svim sferama golema je i teško zamisliva većini ljudi u Hrvatskoj. U takvoj konkurenciji i uređenim sustavima ne može se napredovati prečacima, već treba početi sa samog dna i strpljivo se penjati. Taj uspon zato ne može biti brz. Za velik dio naših ljudi odlazak u taj novi svijet velike konkurencije, zasićenosti i već podijeljenih uloga zato neće uvijek moći završiti uspješno.
Stoga za mnoge naše obitelji iseljavanje postaje projekt za tri uzastopne generacije. U prvoj može se očekivati školovanje djece i stjecanje prve nekretnine. U drugoj generaciji dobro školovana djeca morat će čitav život naporno raditi kako bi se izdigla u srednju klasu zapadnih zemalja. Tek u trećoj generaciji njihova djeca, tj. unuci današnjih iseljenika, započinjat će školovanje s pozicija koje bi im mogle omogućiti znatno bolji život nego njihovim precima, no ponovo uz puno truda. Tako dug put zahtijeva i malo sreće, uz puno rada i velika odricanja. Zato vrijedi dobro razmisliti o svakom odlasku. Svatko će svoj put morati izabrati sam jer nema jednoznačnog odgovora koji bi bio primjenjiv na sve, svi smo međusobno različiti. Želio bih samo upozoriti da život u inozemstvu često nije nimalo lak i iseljeništvo nije za svakoga, to sam već i previše puta imao prilike vidjeti. U inozemstvu je do uspjeha svakako lakše doći unutar meritokratski ustrojenih djelatnosti poput sporta, znanosti ili privatnog poduzetništva. Ipak, onima koji uspiju u inozemstvu ostaje veliko i trajno zadovoljstvo postignutim koje se zatim često prelijeva i na iduće generacije.