U sveti se grad ulazi i kroz detektore

Jeruzalem je ionako poseban grad, koji jednako prisvajaju najveće monoteističke religije svijeta, kršćanstvo, islam i judaizam, a jednom na godinu taj je grad još poželjniji i posebniji. Dakako, riječ je o Velikom ili Svetom tjednu koji prethodi Uskrsu.
Vjerojatno nema mnogo stanovnika svijeta, bez obzira na religiju i vjeru, koji nisu čuli za ono što se prema dubokom i temeljnom uvjerenju kršćana dogodilo u tome tjednu u Jeruzalemu prije više od dvije tisuće godina. Uskrsnuće Krista nakon zemaljske smrti na križu na brdu Lubanji (Golgota) u Jeruzalemu nešto je što kršćanstvo razlikuje od ostalih religija.
Nakon toliko pročitanih i proučavanih priča o Jeruzalemu, dojam o tome kako je “svaki jeruzalemski kamen prastar i svet” prerasta u stvarnost.

Jeruzalemski kamen
Svi koji hodočaste u taj sveti grad neće propustiti da mnogo puta tijekom obilaska uistinu i dodiruju prastaro kamenje, kuće, stube, zidove, crkve i hramove. Doticanje je to povijesti.
Jeruzalem zrači svojevrsnim vjerskim, povijesnim i ljudskim magnetizmom i važnošću. Jedinstvenošću. No, kao i mnogo puta u povijesti, i danas nije jednostavno ući u sveti grad. Vojska, policija, zaštita na svakom koraku, posebno na gradskim ulazima i vratima. U stari Jeruzalem ulazi se uz mjere sigurnosti i nadzora kakvi vrijede, primjerice, na bučnim i prometnim svjetskim zrakoplovnim lukama. Rentgeni i detektori su posvuda. Razlika je u tome što postoje dva posebna ulaza – jedan za žene, drugi za muškarce. Mnogima je to neshvatljivo, ali valjda je to tako, posebno u posebnom gradu. Kad se prođu sigurnosne mjere, hodočasnici mogu obilaziti sveta mjesta svih religija, no prelazeći s jednoga u drugi religijom podijeljeni grad opet – detektori i rentgeni. I čelične kugle u koje se, zlu ne trebalo, može odložiti sumnjiv paket, vrećica ili slično, za što bi se moglo posumnjati da sadržava nešto nevjersko, nešto što ne spada u jeruzalemsku uzvišenu priču o središtu velikih i važnih religija – eksplozivne naprave.

Jedinstvena bazilika
Ne samo tijekom Velikoga tjedna središnje mjesto kojem pohrle mnogi jest jedinstvena bazilika – crkva Svetog groba. Već vjekovima je to zacijelo najsvetije mjesto za kršćane – mjesto na kojem je Isus razapet, pokopan i uskrsnuo. Ovdje se štuje Kalvarija i Isusov grob. Nedodirljiva svetinja. Povijest, vjera i legenda na jednome mjestu.
Na brdu spomenutom kao mjestu Kristove kalvarije – Golgoti u 1. stoljeću bio je napušteni kamenolom, groblje, sve izvan jeruzalemskih zidina. Prema židovskoj predaji, tu, na mjestu Isusova raspeća bio je i Adamov grob. Grade se ovdje poslije, u 2. stoljeću n. e., hramovi i kršćanska svetišta.
Car Konstantin I. Veliki daje sagraditi baziliku (327-335.). Zapisano je da je to bila velika, kružna zgrada s kupolom u obliku mauzoleja oko groba, dok je sam grob bio obložen mramorom. Najvažnija u kompleksu je zgrada Anastasis (grčki: uskrsnuće), unutar koje se uzdizala stijena Kalvarije. Zapadnije je sagrađena bazilika koja je zbog posebnosti groba orijentirana prema zapadu, prema Isusovu grobu, za razliku od svih tadašnjih crkvi okrenutih prema istoku.

Anastasis je dio koji se i danas vidi, kružni dio bazilike. Crkvu prvi put razaraju Perzijanci 614. Potom kalif Hakem 1009., dolaze križari i 1099. počinju obnavljati kršćansku svetinju, a sve dovršavaju 1141. godine. Južni ulaz u crkvu Svetog groba datira iz toga doba. Turci zauzimaju Jeruzalem 1517., a u crkvi Svetog groba čeka ih velik problem – kršćanske religija posvađane su oko vlasništva nad dijelovima svetišta. Prepuštaju “dogovor” grkokatolicima, franjevcima, Armenskoj istočnoj pravoslvnoj crkvi, koji posjeduju većinu bazilike, te manjima – Koptima, Etiopljanima, Sirijcima. Sukobi i sporenja nastavljaju se i u idućim stoljećima, dok Otomani sve to od svih – naplaćuju.

Status quo
Konačno, 1757. i 1852. sultan priznaje tzv. status quo. Razne kršćanske crkve imaju određena nepisana pravila, vrlo složena, kojima vladaju unutar bazilike Sv. groba. Poslije, kako su se mijenjali vlastodršci i države, status quo, iza kojeg, osim Turske, staju i tadašnje velike europske sile (Rusija, Francuska, Španjolska... talijanske državice) – održavaju Britanci u Palestini, Jordan i Izrael. Gori po baziliku bio je razoran potres 1927., koji ju je prilično uništio. Obnova je dovršena 1960. godine.
Danas je bazilika podijeljena, no sveta i gotovo mistična. Brojni je hodočasnici i turisti pohode, tiho i šaptom obilaze Golgotu, grob, diraju kameni pokrov groba. Kada su čuvari, redovnici raznih kršćanskih crkvi, zauzeti, mnogi iskoriste priliku i fotografiraju se te snimaju. Kad su čuvari lošije volje, to ne dopuštaju ili traže da ih se pita za dopuštenje. Svi, međutim, odlaze u središte goleme mramorne gromade usred koje je skrivena mala udubina, špilja – Sveti grob. U redovima se čeka kratkotrajan ulaz. Križanje, paljenje svijeće, kratka molitva – i već slijede novi hodočasnici. Mnogi s uzvišenim izrazom na licu. U crkvi Svetog groba ta se mistika i uzvišenost uistinu mogu osjetiti. Kao i na nekim, zapravo mnogim, mjestima u Jeruzalemu. Za mnoge, za sve.

Kapela s Isusovim grobom zajedničko je vlasništvo svih kršćanskih crkava, zajedno s okruglim prostorom oko groba. Podijeljeni su, međutim, katovi i galerije, druge kapele. Glavna lađa crkve koju su podignuli križari u rukama je Grčke pravoslavne crkve. Oltar Svete Marije Magdalene s okolnim prostorom i kapela Ukazivanja Marije – pod nadzorom je Katoličke crkve (franjevci). Kalvarija je podijeljena u dva dijela – između grkokatolika i katolika. Prva kripta u vlasništvu je Armenske pravoslavne crkve, druga pripada Katoličkoj crkvi. Unatoč statusu quo, nesporazuma zna biti između kršćana, tako da u crkvi Svetog groba i dalje, kao i u dugim, proteklim stoljećima, vlada svojevrsna vjerska konkurencija kršćana. Posebni, dakako nepisani, propisi određeni su za korizmu, Veliki tjedan i Uskrs.

U Jeruzalemu, svetom mjestu mnogih crkvi i triju religija, kao i u proteklim stoljećima vlada međureligijska napetost. Stječe se dojam kako je do mira najviše stalo brojnim trgovcima koji pamte mnogo izdašnije godine vjerskog turizma. A posebnih, jeruzalemskih sitnica i relikvijica pune su trgovine i suvenirnice. Uistinu ima osobitih suvenira i simbola i rijetki su hodočasnici koji si ne priušte poneku sitnicu. Za sebe i bližnje, na povratku.