Razgovor s košarkaškim sugovornikom kakvog možete samo poželjeti – a Roko Leni Ukić (28, 196 cm) o košarci može pričati 24 sata na dan – počeli smo njegovim kapetanstvom sjedeći u predvorju dubrovačkog hotela, donosi sportski tjednik Max!
– To je neki prirodni proces, sto godina sam tu. Bio sam u mlađim uzrastima kapetan svog naraštaja pa sam i sada u seniorskoj reprezentaciji jer je moj naraštaj najstariji i jer imam najviše utakmica u nogama. Kapetan ima značajnu ulogu u stvaranju takozvane kemije, dobrih odnosa između igrača i dobre atmosfere u momčadi. Ako budemo uspješni, to će značiti da sam ja dobro napravio svoj dio posla, no važnije će biti, dakako, ono što ću ja dati na terenu. Važnije od uloge stvaratelja nečega virtualnog, nečega “kemijskog” u momčadi.
Razvijali smo stil igre za sebe
Biti kapetan u državnoj vrsti nije isto što i u klubu.
– Ovo je puno zahtjevnije. U reprezentaciji kapetan ima veći posao. Da vas pitam tko je kapetan u ovom ili onom klubu, možda biste pogodili nekom logikom, no u reprezentaciji je to puno veća uloga. Zna se da je Pero Metličić bio godinama kapetan rukometaša, da je sada Vori, da su to bili i Zvonimir Boban i Dražen Petrović i tada je to imalo još veće značenje nego što ima u ovom moderno doba. Reprezentacija ipak počiva na nekim tradicionalističkim vrijednostima, idealističkim, za svoje igranje igrači nisu plaćeni pa je time teže i odgovornije, ali je i slađi uspjeh ako se postigne.
Uz odlične Grke, Francuze, Španjolce i Litavce te motivirane domaćine Slovence stavljati našima imperativ osvajanja medalje ne bi bilo fer. Što su Roko i njegovi suigrači sebi postavili kao cilj?
– Naš minimalan domet može biti pet poraza, a maksimalan može biti zlato, a to vam je kao da kažete da će sutra biti od tri do 33 Celzijeva stupnja. U dosadašnjim pripremnim utakmicama vidjeli smo sami sebe u izdanjima u kojima vrijedimo za medalju, ali i izdanja po kojima bismo mogli otići doma bez pobjede. Zato će prve dvije utakmice biti iznimno važne. Ako tu uhvatimo jednu pobjedu, a ona je imperativ, onda ćemo moći staloženije vidjeti gdje smo. Zapravo, najvažnije su prve tri utakmice u nizu, do prvog dana odmora, i ako tu uhvatimo dvije pobjede, onda ćemo moći uhvatiti zraka. Dotad ćemo jako teško moći nešto reći o našim mogućnostima.
Te bi mogućnosti zacijelo bilo lakše procijeniti, kaže Roko, da su tu Zoran Planinić, Marko Popović, Stanko Barać, Krešo Lončar i Rok Stipčević.
– Gledajući njihove karijere, ugovore, može se reći da od najboljih petnaest hrvatskih igrača ovdje nema petorice. No, dok se prvog dana priprema o tome i moglo razgovarati, sada je to bespredmetno jer su pripreme davno počele i već je u momčadi stvorena neka kemija.
Ukić je jedan od najodanijih košarkaša državnoj vrsti. Je li i on negdje na višeljetnom kalendaru podvukao crtu ili će to ovisiti o tome kako će se osjećati?
– Nadam se da ću se povući nakon što nešto napravimo ili kad priroda učini svoje. Zasad sam još daleko od pada, barem se nadam, a i na mojoj poziciji baš i nema drugih rješenja. Primjerice, na trojci je prvo bio Tomas, potom je došao Bogdanović, a sutra će doći Hezonja što govori da na toj poziciji postoji prirodan slijed. Na mojoj je poziciji malo drukčija priča. Ja tu u dogledno vrijeme ne vidim nikakvo rješenje. Stoga, može se dogoditi da me već sljedeće ljeto nešto spriječi, ali i da igram za reprezentaciju do 2020. godine.
Razigravača Panathinaikosa, jednog od vodećih europskih klubova, pitamo zašto Hrvatska tako teško stvara razigravače.
– Ne da ih teško stvaramo nego ih uopće ne stvaramo! Od Dražena Petrovića, koji razigravač i nije bio, imali smo tek Mulaomerovića, koji je stvoren u bosanskoj školi, a nakon toga Planinića, Popovića i mene. No, Planinić je bogomdani talent pa nije bilo moguće da postane odličan razigravač, a i ja imam neke kvalitete. No, ja tek lani i ove godine postajem ono što bi playmaker trebao biti već s dvadeset godina da je pravilno usmjeravan, da je prošao pravu školu.
Ima tu, priznaje Roko, i krivnje samih igrača.
– Mi smo razvijali drukčiji stil igre, bolji za sebe nego za našu momčad, no odgovornost je ipak najviše na sustavu koji ne stvara, ne uči igrače kako igrati tu poziciju, nego to igrači moraju sami ispolirati u karijeri kao što smo činili Planinić i ja. A da smo imali pravi razvoj, mogli smo na reprezentativnoj i klupskoj razini predstavljati puno više. Mogli smo obojica biti vrhunski NBA igrači i osvajati medalje s reprezentacijom, a ne motati se od petog do osmog mjesta.
Teže je psihički nego tjelesno
Ako je s razigravačima tako kritično, trebamo li i mi, kao što čine Crnogorci, planirati već unaprijed koji će Amerikanac naslijediti sadašnjeg? – Nisam bio za to dok nisam upoznao Drapera, koji je vrhunski momak, koji želi pomoći iako je ozlijeđen i koji igra sa srcem, ja to mogu prihvatiti. Didi se ponaša kao patriot i uvijek bih mu stao u obranu. Ako bi se u tom smislu pronašle kvalitetne osobe koje nisu tu isključivo iz interesa za nekim sljedećim ugovorom, onda sam za to da se nastavi s američkih razigravačima. No, ako nam to postane oslonac, nećemo dobro završiti. Zasad postoji Marinelli koji ima potencijal, ali osim njega nitko tko bi bio detektiran kao razigravački talent, a to nije dobro.
Dvije su stvari koje ulogu hrvatskog košarkaškog reprezentativca čine nezahvalnom.
– Kada se baviš nečim tjelesno jako napornim, a vrhunski sport to jest, onda reprezentacija znači 11 od 12 mjeseci teškog fizičkog rada što tijelo s godinama sve teže podnosi. Srećom, mene tijelo zasad sluša, no godine mi idu pa se nagomila taj radni zamor. Druga je stvar taj psihički problem koji nastaje iz svih tih prethodnih frustracija, nesretnih poraza i eliminacija. Nije tu frustraciju lako pobijediti i staviti se na raspolaganje. Srećom, ja još nisam došao u crveno, što ne znači da uskoro neću.
Zašto hrvatski košarkaši u pravilu bolje izgledaju u klubovima nego u reprezentaciji?
– To je činjenica, no ponekad se pojedince nedovoljno precizno ocjenjuje. Eto vam mog primjera s EP-a u Poljskoj 2009. godine. Bilo je to moje najbolje reprezentativno natjecanje, pogotovo posljednji dio prvenstva, i da smo tada osvojili medalju, moje bi igre bile ocijenjene vrhunskima. No, izgubili smo četvrtfinale od Slovenaca na jednu loptu pa sportski puk tu nije vidio razliku između toga natjecanja i mog očajnog Eurobasketa dvije godine prije jer im domet reprezentacije diktira taj dojam. Pošto je nama mjera svega medalja, u takvim se okolnostima svaka prezentacija gleda lošije no što je objektivno.
Kako je kapetanu bilo trpjeti ona tri poraza u Strasbourgu?
– Nije lako, no izbornik nas je svjesno doveo u tu poziciju. On je odlučio da nam to treba i on će utoliko biti zaslužan ili kriv ako to uspije ili ne uspije. U tom trenutku doista nije bilo moguće očekivati da ćemo protiv Francuza išta odigrati jer smo prije toga imali dvije utakmice s Makedoncima, pa nezgodan put, pa opet utakmicu u kojoj smo ostali bez Tomasa. Sutradan smo ostali bez Drapera, Tomića i Žorića i kako još nije bilo Šarića, to je značilo da igramo bez pet od osam udarnih igrača. Bila je to Hrvatska B, od nositelja igrali smo samo Bogdanović i ja i nikome nam nije bilo lako, a pogotovo tim mlađim momcima koji su morali startati s tako visokim porazima.
Ne volim pričati o Šariću
S povratkom Žorićeve kvalitete i energije, ova momčad će puno dobiti, a neko je vrijeme izvan stroja bio i Šarić kojeg Roko nastoji zaštititi.
– Ne volim govoriti o njemu jer to svi rade pa mu to otežava razvoj, no činjenica je da je on igrač već danas. Treba nam za ulogu koja neće biti epizodna jer on je već sada ozbiljan igrač u našoj rotaciji, momak koji svojim talentom, tijelom i pristupom igri to već sada može podnijeti. No, njemu treba dati da diše, ima nas dovoljno starijih koji trebamo preuzeti kritike, ako treba i uvrede, a njega treba pustiti na miru.
Roko i Draper različit su tip razigravača, a u pripremnim utakmicama neko su vrijeme bili i zajedno u igri.
– Mi možemo igrati i zajedno. Uostalom, ja sam sa svojom visinom i drugim karakteristikama uvijek provodio 10-15 minuta na drugom beku. Nemamo puno igrača u vanjskoj rotaciji pa je to dobra ideja kako bismo jedan drugoga rasteretili, pogotovo protiv agresivnijih obrana. Zasad nas Jasko uglavnom mijenja jednog za drugoga jer je Draper načet, a ni ja nisam 100 posto zdrav.
Još od Ukićeva povratka u Europu, Hrvatska nema NBA igrača. Treba li nas to zabrinjavati?
– Mi imamo šest-sedam igrača koji mogu dobiti NBA minimum da se sutra odluče staviti na NBA tržište, no mnogi igrači danas drukčije razmišljaju. Ako već u Europi igraš u dobrim klubovima, imaš status, teško je otići u nepoznato. Ako gledamo Srbijanca Raduljicu, Makedonca Antića i Izraelca Mekela, onda je to nešto drugo. Ne podcjenjujem nikoga, no oni su očito u NBA otišli ciljano, da uzmu minimum i da probaju. Kažem, mi imamo šest-sedam takvih.
U najboljim sam godinama
Hvata li njega nostalgija za NBA ligom? Probao je i vratio se.
– Nisam se ja rodio tamo da bi me hvatala nostalgija, no NBA nisam prekrižio. Ne razmišljam samo da uzmem lovu ovdje dok mogu. Dogodine mi ističe ugovor u Panathinaikosu, imat ću 29 godina, a to su najbolje igračke godine. Ako se pojavi zadovoljavajuća ponuda s igračke strane, s financijske nije presudno jer sam u tom dijelu zadovoljan karijerom, onda bih svakako razmislio. No, realan sam. Znam vrlo dobro da je u NBA lakše doći prvi put nego drugi put. Liga neće čekati mene da se vratim i veća je vjerojatnost da ondje više neću igrati. Kažem, ako se pak pojavi neka ponuda, treba vidjeti isplati li se to igrački.
Neki smatraju da je Roku posljednja sezona u majici grčkog prvaka Panathinaikosa bila i najzrelija.
– Ne bih ja ovu sezonu dizao iznad drugih. Što znači najzrelija sezona? Sumnjam da sam gubio najmanje lopti i da sam imao najviše asistencija, no svejedno mi je to bila odlična sezona jer sam imao golemu minutažu i bitnu ulogu, a osvojili smo Kup i grčko prvenstvo i ostali jednu pobjedu do Final Foura Eurolige. Igrao sam u jednoj vrlo zahtjevnoj sportskoj sredini, pod velikim pritiskom, no ja sam to sve uspio izdržati. Dobre sam utakmice uspijevao odigrati u pravo vrijeme, kada je momčadi najviše trebalo.