Prije godinu dana HDZ je izgubio izbore, a vlast je drugi put u 20 godina preuzeo SDP, s koalicijskim partnerima. Kao i početkom 2000., i krajem 2011., dolazak na vlast lijeve koalicije popraćen je velikim očekivanjima, koja se već za 365 dana mandata pretvaraju u razočaranja.
Danak neiskustvu
Milanovićeva je vlada ušla u Banske dvore na vrhuncu krize bez likovanja, a zatekla je zapušten javni sektor i administrativni aparat, s brojnim dubiozama koje se raspliću i na suđenju bivšem premijeru i drugim dužnosnicima.
Prva godina Kukuriku koalicije otkrila je da su se loše pripremili za preuzimanje vlasti: dobar dio vremena proveli su u čuđenju kao da su prije toga živjeli na Marsu, nisu imali pripremljene reforme koje bi građani prvih mjeseci prihvatili kao neizbježnu žrtvu, doveli su neiskusne ministre, a istovremeno se riješili kadra koji je ostavio HDZ pa je trebalo vremena da nova ekipa shvati gdje su i što su. Ne postoji vaga koja bi precizno izvagala koliki dio pada BDP-a ide na dušu Vlade.
Puno se problema prenijelo iz prijašnjeg razdoblja, puno ih je stiglo preko granice, ali i nečinjenje je propust. Očekivalo se da će pojeftiniti državu i smanjiti javnu potrošnju, dovesti u red javna poduzeća i lokalne jedinice, posložiti resore..., ali većina Milanovićevih ministara nastupa kao sindikalci pa proizlazi da osim Slavka Linića i Rajka Ostojića ostali idu linijom nezamjeranja i građenja vlastite karijere, a ne pretpostavki za razvoj zemlje.
Traže alibi
Kao mala i otvorena zemlja Hrvatska je ovisna o okruženju, ali unutarnje uređenje ide na dušu domaćim političarima, najviše HDZ-u koji je 16 godina upravljao državom, ali i lijevoj koaliciji jer su dobili priliku da se pokažu. Prva godina pokazala je da znaju dobro kalkulirati i povećavati poreze, a za sve drugo traže alibi situacije, od krize eurozone, tečaja, prethodnika do poduzetnika.
Više ne gledam nacionalnu televiziju a pogotovo dnevnik Jer tamo ništa novo.