Vasil Tupurkovski: Još uvijek čekam Mesićevo odličje

Cigara u rukama, prepoznatljivi brkovi i impresivna, znana figura. Zippo upaljač s natpisom “Bog voli kauboje”. Vasil Tupurkovski, jedna od povijesnih osoba u raspadu Jugoslavije, član Predsjedništva SFRJ iz Makedonije, nakratko je prekinuo partiju bridža. U kafeu Dramskog teatra u Skoplju vratili smo se mnogo godina unatrag. Prva poruka bila je da neće govoriti o politici, o onim danima. – Politikom se više ne bavim, to je vrijeme iza mene.

Predsjednik je Makedonskoga olimpijskoga komiteta, drži katedru na Pravnom fakultetu, a u pripremi je predstava koju je napisao i na kazališnim daskama naći će se u ožujku.  A 1983. bio je omražen u Dalmaciji. Jer, Šibenka je postala košarkaškim prvakom, Tupurkovski im je predao medalje, ali utakmica je poništena. Na novu, u Novi Sad, ponosni Šibenčani nisu otišli i prvak je postala Bosna.

VL: Je li istina kako ste Draženu Petroviću govorili da promaši jedno slobodno bacanje pa da se s Bosnom igraju produžeci?
Tupurkovski: Ne znam je li Dražen čuo, vikao sam mu da promaši jedno bacanje, pa da se utakmica riješi u produžecima. Poslije smo ostali u odličnim odnosima, a osobito sam dobar s Acom.

VL: Jeste li nakon toga ikad bili u Šibeniku?
Tupurkovski: Nisam. Ne zato što se plašim, nego zato što me put nikad nije odveo tamo. Ali, bilo je svega, zbog mene je šibenski aluminijski kombinat prekinuo poslovne odnose s nama.

VL: Malo se tko sjeća da ste Hajduku 1991., kao izaslanik Predsjedništva SFRJ, predali pehar za osvojeni kup Jugoslavije. Onaj legendarni u kojem je Bokšić Crvenoj zvezdi postigao pobjedonosni gol.
Tupurkovski: Sjećam se toga. Nitko ne zna gdje je pehar.

VL: Stvarno? Taj pehar ima povijesno značenje, dragocjen je to trofej.
I tu se Tupurkovski otvorio. Riječi su same počele navirati. Tih 80-ih bio je zvijezda i zbog odijevanja. Šareni džemperi, majice, nikad nije robovao formama.
Tupurkovski: Nikad nisam radio da bi nešto bilo senzacija. I tada sam imao mnogo kilograma, imao sam svoj životni ritam od kojeg nisam odstupao. Recimo, srijeda je bila sportska i tada nije bilo sjednica Predsjedništva, nego bih ja bio na utakmicama.

Nakon tih dana samo je dvaput bio u Beogradu. Zagreb, Ljubljana, Sofija i Atena odredišta su u kojima često boravi.
Tupurkovski: Sad su me zvali iz Beograda, Kadijević je u Moskvi dao nekakav intervju. Može on sada govoriti što hoće, sve optužuje. To je smiješno, izrekao je mnogo negativnosti i laži. Mesić i ja smo veliki prijatelji, još od tih sjednica Predsjedništva. Mesić je javno rekao da sam mnogo učinio za Hrvatsku i da me treba odlikovati.

Još čekam to odlikovanje. Više mi znače sjećanja na tisuće ljudi koje sam spasio u razmjenama zarobljenika. I to nije bilo zbog odlikovanja. To sam radio bez dopuštenja Predsjedništva, ali nitko me nije mogao zaustaviti.

VL: Kako su vam ono na sjednici dali šinjele i ugasili grijanje?
Tupurkovski: Nisu ga ni uključili, a šinjele nam nisu dali. A mi se tresemo, kamera radi. Mesića sam tada preuzeo s piste na aerodromu u Beogradu. Plašio se uhićenja, ali uvjerio sam ga da dođe. Vojske je bilo na sve strane. A Drnovšek na prvu sjednicu nije ni došao, tek smo ga uspjeli nagovoriti da dođe na drugu. Moglo bi se o tome pričati danima. Možda objavim memoare.